Postoji toliko stvari u mom životu o kojima bi se trenutno moglo pisati,toliko ne riješenih stvari koje bi trebalo zaključiti ali jednostavno osjećam kao da nema vremena. Nema vremena da sve to riješim. Ali opet nekako borimo se da sve to ispričamo, riješimo, kažemo nekome, jednostavno da se oslobodimo tog kamena. Januar, zima, golo drveće skriva stidni pogled njišući grane a samo poneki list koji je ostao, koji je preživio snijeg sada opada, nestaje negdje u vrtrlogu života. Nešto me je potaklo na razmišljanje, jedna starica koja je sjedila do mene u polu-praznom autobusu. Imala je tužan pogled na licu, buljila je u pod čvrsto držeći kišobran u ruci čija je drška bila zaljepljena i stalno je prelazila preko tog prstena na svojoj ruci teško gutajući. I onda te jednostavno nešto dodirne. Možda je to osjećaj, emocija, možda je i ljudskost nisam siguran ali nešto definitivno jeste. Taj momenat žaljenja za tom staricom u tom autobusu, staricom sa polomljenim kišobranom, tužnim pogledom i prstenom. Tada sam se počeo pitati kakva je njena priča, kakav je zapravo njen život, i onda mašta se jednostavno otvori i počneš da pretpostavljaš, znatiželja uradi svoje... Taj prsten, ljubav vjerojatno, prva ljubav možda i posljednja sada vjerovatno izgubljena negdje u onom plavetnilu. Šta je to nešto što je ostavilo traga na meni? Zašto je taj polomjeni kišobran držala tako jako, tako snažno kao da je posljednji, kao da je on sve što ona ima. Tužni pogled koji je prekrio to lice sa borama i te oči natopljene suzama koje su skrivale bol. Ponekad jednostavno moraš stati, dati sebi oduška, zatvoriti tu kutiju mašte i nastaviti ali s vremena na vrijeme dobro se je sjetiti. Dobro je se sjetiti te starice i drugih ljudi uopšte. Jednom dok budeš hodao nekom stazom u hladnom januaru u kome golo drveće skriva pogled u kojem vjetar njiše krošnje tog drveća u kojem se posljednji listovi predavaju, uhvaćen u tom trenutku zastani i sjeti se tih ljudi. Sjeti se onih kojima je u tom trenutku gore, koji su voljeli pa izgubili, neka tvoja ljudskog postane lijepo sjećanje, prekrasna mašta neka bude posvećena ljudima koji su se baš te noći negdje daleko u nekom autobusu vozili čvrsto držeći taj prsten koji im je značio ''sve'' i tek tada nastavi da hodaš i nemoj stati sve dok se ne izgubiš negdje daleko u svom životu u kojem je sjećanje zapravo ''sve''...
S ljubavlju i mržnjom...
Nema komentara:
Objavi komentar