kad voljeni nedostaju... moja majka

Bilo koje riječi slaba su utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše zaplaču kad zabole   sjećanja, prošlo je 18 godina...

Ima tih tema koje svjesno izbjegavam. Iako ovaj blog služi tome da sama sa sobom popričam o onome što me muči, ima tema o kojima ni sama sa sobom ne mogu da pričam. I tako evo već 18 godina. Biće 27 u januaru.

Majko,

     

Dođeš ti meni u snove,

pa se ispričamo k'o

nekad, k'o nekad se

smijes i opet odeš,

 i dugo još odzvanja 

taj osmijeh...

Znam da sam budna 

tek kad mi suza

niz lice krene...

Majka je sve na ovome svetu: ona je uteha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nežnosti i samilosti, saosećanja i praštanja. Ko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije...

Čuvajte svoje majke. Ako su dobre prema vama, vole vas i čuvaju. Ako znate da se na njih možete osloniti i da će one uvijek biti vaše ćebe ispod kojeg se sakrijete kad vam svijet dosadi, vaša kocka šećera kad život postane gorak, vaš alibi kad usput ubijete sebe, vaše ponovno rađanje svaki put kad odustanete. I svaki dan im recite da ih volite. Svaki. Bez izuzetka. Pohvalite njihv ručak. Kupite mimoze ili jorgovane od ulične prodavačice. Kad zaradite neke pare, male ili velike, kupite joj nešto što nema, ili nešto što želi. Podjelite svoj uspjeh s njom. Zagrlite je bez razloga. Volite je s razlogom. Jer je s vama.