Ošišane glavice , torbačić na leđima, čvrsto stegnuta majčina ruka, suza u oku i prvi korak u školsku zgradu oduvijek su me opčinjavali.
" Mama ja hoću kući", prozbori poneko dijete i nesigurnim se korakom iskrade iz klupe u sigurnost majčina zagrljaja.
"Ostani u učionici, sine ! Pa ti si već veliki dečko, a veliki dečaci idu u školu. Ja ću biti pred vratima i čekat ću te".
Najljepši trenutak učiteljskog poziva je taj prvi susret sa učenicima, njihovim brigama i strahovima, žudnjom za majčinom velikom, toplom rukom, za učiteljičinim osmijehom i nadom kako će njega ili nju učiteljica najviše voljeti.
"Učiteljice, gdje ću ja pisati?
"Ja sam ti jakoooooooo dugo u školi , učiteljice , a nisam poljubio mamu!"
" Učiteljice, boli me stomak. Ma nije stomak, glava je. Ma nije ni glava. Boli me škola i ja bih kući!"
Prve napisane crte, prvi nacrtani crtež porodice i prve ocjene u velikoj učiteljičinoj bilježnici zauvijek ostanu urezani u te male glavice.
I sad se ti nemoj tomu radovati, ako možeš!
Ma ne možeš, brate, kad su ti trenutci nešto što i na učiteljici ostavlja neizbrisiv trag!
Te male lopte koje skakuću, pjevaju, njišu se, plaču i traže zaštitu, razumijevanje i utjehu u svojoj učiteljici oduvijek su za mene bile najveće blago.
" Čuj, kako čitam."
" Zbrojila sam ove zrele trešnje i sad ih je puna zdjela" dovikuje mi sitna plavušna djevojčica iz prve klupe na času likovne kulture, a na njezinom crtežu ogromna zdjela puna trešanja.
Opekao me milinom poljubac prvaka kada mu darovah bojanku punu likova iz mašte da svojom nevještom ručicom složi dugine boje.
Zajedno s njima bolujem ospice, obrišem suze zbog ogrebana koljena, zavežem pertle na patikama, dočekam osvit prvih slova sročenih u glasan izgovor prvih riječi i rečenica.
Ima li ljepšeg poziva od moga?
Ja već dugo učim djecu naučiti četiri čarobne riječi:
hvala, oprosti, izvoli, molim.
Ja već dugo sabiram, oduzimam, množim i dijelim osmijehe, suze i poljubce s njima.
Ja već od pamtivijeka nosim na svome dlanu iskru iz đačkog oka, prvu posjetu pozorištu, prvu kino predstavu, mnogobrojne razgovore o tome kako su sva djeca najveći dar svojim roditeljima i učiteljima.
Ja, već i ne pamtim koliko sam dugo iz malodušnosti vratila poticaj za ljepše, bolje i dalje, koliko sam puta ljuto zavađene dječake zagrljene ispratila kući.
Znam neko će reći da ima nešto ljepše od poziva učiteljice?!
Zar, neko će reći...
Ne, neka se niko ne usudi to!
Ja učiteljica, to branim!
by seka
Nema komentara:
Objavi komentar