Zavičaj
Sutra putujem posle dugo godina u zavičaj
otisla je moja tetka
Vojka;
Kako u trenucima bola opisati ljubav prema dragoj osobi koja
je isijavala ljubavlju, energijom, hrabroscu, pozrtvovanjem...
Moja tetka Vojka bila je
drugacija, posebna... Svi koji su je
poznavali potvrdice da je bila osoba koja je svoju ljubav nesebicno dijelila,
koja je svakoga koga je poznavala, svojim primjerom, ucila kako se bori sa
teskocama i nesrecom u zivotu i kako se uziva u sreci zivota; kako pozitivnom
energijom, dosjetkom, salom, pjesmom, plesom savladati tugu, strah, bol,
usamljenost...
Pocivaj u miru, draga moja tetka.
davno je bilo to...
to srecno detinjstvo, bezbrizne igre, price i neostvareni snovi.... ostale su tamo livade, sume, pasnjaci i rijeke... ostali su neki srecni dani prvi koraci i lutka bez kose, spomenari i ljubavi... jos se u srcima nose!!! Ostao je miris prvih ljubicica i krofni nedeljom u podne... miris jabuka petrovaca u vocnjaku kuce rodne moga oca... i tresanja prvih kod babe Mare... i suze podjose niz lice!!! I kako sad i sta napisati bez suza vise??? Kad sve na zavicaj moj odjednom zamirise... kad misli te vrate preko praga... gde uvijek nas cekala neka ruka draga i bakino toplo krilo..... pa se od jednom stvore, bratove kopacke i sestrine noge bose... da, davno je to bilo, al' secanja ostaju ostaju i traju, kako je bilo lijepo u mom zavicaju... A poneka slika vrati u moje selo, i cujem na tren vrisku iz skole preko puta, i mamino MIRO... opet je nesto ljuta... tatine korake umorne kad uvece kuci dodje... i reci cujem bakine "sve ce to milo da prodje"... Prosli su ti dani, medena srca i konjici, za Arađendan zvona sa crkve jos se cuju... a misli opet putuju!!! Srce mi pozeli u zavicaj ici da predjem makar preko praga, da uberem bar jedan cvijet, da napijem se vode sa izvora... Znam da tamo nije ona ruka draga, prijatelji mnogi otisli u svijet, ostalo je samo u dnu spomenara moja prva ljubav... a pored kuce oceve jedna lipa stara.... sto pamti prve poljupce... potok sto u dnu sela tece, poneka jabuka i sljiva, i pusta nasa livada i njiva... Cuvacu slike iz detinjstva duboko negde u sebi i zvicaj rodni nikada ni za sta menjala ne bi... Jer najjace sunce grije tamo odakle potičeš... i pamtis ga gde god da krenes putem sudbine vodjen!!!
to srecno detinjstvo, bezbrizne igre, price i neostvareni snovi.... ostale su tamo livade, sume, pasnjaci i rijeke... ostali su neki srecni dani prvi koraci i lutka bez kose, spomenari i ljubavi... jos se u srcima nose!!! Ostao je miris prvih ljubicica i krofni nedeljom u podne... miris jabuka petrovaca u vocnjaku kuce rodne moga oca... i tresanja prvih kod babe Mare... i suze podjose niz lice!!! I kako sad i sta napisati bez suza vise??? Kad sve na zavicaj moj odjednom zamirise... kad misli te vrate preko praga... gde uvijek nas cekala neka ruka draga i bakino toplo krilo..... pa se od jednom stvore, bratove kopacke i sestrine noge bose... da, davno je to bilo, al' secanja ostaju ostaju i traju, kako je bilo lijepo u mom zavicaju... A poneka slika vrati u moje selo, i cujem na tren vrisku iz skole preko puta, i mamino MIRO... opet je nesto ljuta... tatine korake umorne kad uvece kuci dodje... i reci cujem bakine "sve ce to milo da prodje"... Prosli su ti dani, medena srca i konjici, za Arađendan zvona sa crkve jos se cuju... a misli opet putuju!!! Srce mi pozeli u zavicaj ici da predjem makar preko praga, da uberem bar jedan cvijet, da napijem se vode sa izvora... Znam da tamo nije ona ruka draga, prijatelji mnogi otisli u svijet, ostalo je samo u dnu spomenara moja prva ljubav... a pored kuce oceve jedna lipa stara.... sto pamti prve poljupce... potok sto u dnu sela tece, poneka jabuka i sljiva, i pusta nasa livada i njiva... Cuvacu slike iz detinjstva duboko negde u sebi i zvicaj rodni nikada ni za sta menjala ne bi... Jer najjace sunce grije tamo odakle potičeš... i pamtis ga gde god da krenes putem sudbine vodjen!!!
Nema komentara:
Objavi komentar