Ja sam žena od hrane, hrane, kuvanja i kuvanje. Volim kuvati, volim hranu i volim moju kuhinju. Te tri me stvari uveliko definišu i čine najsretnijom na svijetu.
Kuvanje je drugi svijet, moj tajni svijet, svijet bijega u maštu. Kuvam za svoju porodicu i za svoje prijatelje, volim ih gledati kako u sebe unose stvari, koje sam s mnogo pažnje i mnogo ljubavi pripremila.
Volim razgovarati o hrani, volim je jesti, dodirivati je, mirisati je, probati je, uživam pripremati i kombinovati jela i namirnice, razmjenjivati recepte.
Često zarijem ruke u brašno, mijesim tijesto, sjeckam začinsko bilje, ukrašavam torte i kolače, gledam kako se pred mojim očima obično tijesto pretvara u zamamne mirisne kiflice i sve to što radim donosi u moj dan nevjerojatnu sreću i smirenje.
Vjerojatno sam najbolja u kuhinji dok beskonačno kuvam, pripremam, sjeckam i mijesim... Ali nije to uvijek za mene dobro, divno i krasno..
Kako puno svojih recepata sama spremim, ja sam svjesna da sam ja i prva osoba koja te sve stvari proba. Sama sam sebi najžešći kritičar. Naravno, ne želim da moja jela budu komplikovana i da budu obična i nezahtjevna. Nikada ne kuvam kuvanja radi, kuvam užitka radi..
Proizvodi mojih kuhinjskih eskapada su više no vidljivi na mojim bokovima, mojem trbuščiću i mojim leđima, zakačili su se na najgora i najmanje poželjna mjesta na mojem tijelu.
Shvatam da veliki dio krivice nije samo u jelu i kuvanju, isprobavanju i uživanju u hrani, veliki dio leži i u menopauzi, nedostatku smislenog kretanja, promjeni hormonskog balansa i slično, a svoje tijelo ne prepoznajem, sve od struka pa do koljena kao da nije više u stanju boriti se s debljinom...
Nije me briga što će neko misliti, meni nikako ne treba toliko kalorija koliko ih unosim.. smanjila sam ih drastično, povećala sam unos vode i počela opet ići u duge šetnje.
Nema više deserta , samo nedjeljom i to ne za mene.. jučer sam ispekla pitu od jabuka, sve sam ih spakovala u folije i podijelila članovima moje porodice, koji su bili na ručku. Osjećam potrebu da pečem i kuvam, to se nije promijenilo, bez obzira na moje odluke o restrikciji.
Sve ovo me čini jako jako žalosnom. Nemam u kući ama baš ništa da poslužim slatko i svi koji su navikli da dolaze kod mene, da pojedu komad fine pite ili kolača odlaze razočarani. Najviše od svih sam tužna ja sama. Žao mi je da zbog mene ispaštaju moji najdraži.
Već nekoliko dana sam na smanjenom unosu hrane, pod ljekarskim nadzorom...na Herbalife programu veseli me da sam našla sistem koji radi za mene i koji mi donosi unutrašnji mir i prije svega zdravlje. Opet sam na putu do idealne težine, no više od svega veseli me da se opet mogu kretati slobodno i osjećati se lagana ko perce.
Žalosna sam s druge strane, jer sada svoju kuharsku kreaciju i razigranost moram staviti po strani, staviti neke stvari na čekanje, dok se opet ne osjetim pokretna i zdrava kao i prije.
Recepte slabo objavljujem i mislim da je to privremeno..
Ovo je privremeno.. znam to, kao što je privremeno prazan tanjir na slici.
by s.m.
Nema komentara:
Objavi komentar