Ne mogu reći sretan rođendan... ali mogu reći da te uvijek nosim sa sobom, da mi nedostaješ tako puno da boli... da mislim na tebe svaki dan... da te VOLIM... VOLIM... VOLIM TE!
Još jedan tvoj rođendan bez tebe... još jedan tužan dan... Umjesto sreće tu je tuga... umjesto telefonskog poziva doći ću na tvoj grob... umjesto poklona spustit ću ti cvjetić... Pitam se koliko bi godina imala? Kako bi izgledala? I onda se zapitam zašto je to uopšte važno... zašto je važno zamišljati kada se NIKADA neće dogoditi?!
Mislim da sam već bila budna kada mi je njen blagi osmeh poželeo dobro jutro. Bio je to jedan od onih tmurnih kišnih dana kada samo poželiš da ceo dan ostaneš ušuškan u krevetu. I, kako u sobi nije bilo ničeg na čemu bi se pogled zadržao duže od treptaja, zatvorih oči na trenutak, a onda kada ih opet otvorih, ona je i dalje bila tu. Stajala je anđeoskog lica i božanske lepote naslonjena na ivicu vrata i posmatrala me. Ovog jutra mi se činila nekako drugačija i posebna. Samom svojom pojavom donese sunce u polu-zamračenu sobu da za trenutak poželeh da iskočim iz kreveta i sa osmehom krenem u susret novom danu. “Jutros si se uspavala”, učinilo mi se da je izustila tiho kroz smešak i zatvorila vrata.
Nema komentara:
Objavi komentar