Četri generacije žena...četri generacije gospođica M...

...Kada bi neko pogledao fotografije nas žena iz četri generacije...moja baba, mama, tetka, sestre, čerka, bratanična, i ja...neće mu biti teško da pogodi, da smo rod. Sve imamo istu strukturu kostiju lica, jagodice nam prekopirane, skoro ista sitna usta, krupne oči, oštar pogled, ali meko srce...

Uporno tražim fotografije kojima bih objasnila ono što pokušavam da Vam opišem, ali nemam. Babine su u starim albumima, naše u kompjuteru. Ali ima jedna fotografija, ali na žalost samo u mom sjećanju, na kojoj je i ona, moja baba Mila. Tri nasmejane djevojke koje brzim koracima grabe Knez Mihajlovom... moj poslednji dan u vrtiću, nakon predstave...

Ja u sredini, sa dugim bijelim čarapama, mašnom oko glave i naravno uštirkanom bijelom kragnom, mama sa jedne, a ona sa druge strane, u svilenoj haljini koja se talasa oko nogu, malim štiklicama... Lijepa kao Jovanka Broz, sa istaknutim jagodicama, sitnim, pravilnim nosem, i krupnim crnim očima...Takve uvjek želim da je se sjećam.

Moja baba Mila, kada bi nam došla kod nas, nije mnogo kuvala. "Došla sam u goste", govorila bi. Ustvari nikada se, kao druge babe, nije time hvalila. Nečujno, i bez gužve sve nam je u životu završavala.

Ali opet sam pobjegla od teme. Imala je u kuvanju svoj ustaljeni repertoar, i nije često odstupala od njega. Paprikaš, pun povrća i aleve horgoške paprike, kad ga jednom probate zaboravite i na pečenje i na sarme. Kuvane kobasice pod poklopcem, uh. 

Ono čemu sam se posebno radovala, bile su njene krofne, sa vanilim šećerom. Pravila ih je često zimi i bile su stvarno kao nacrtane (naravno najbolje su uvjek išle mom tati, da li je moguće da sam i pri pomisli na to još ljubomorna). Dosta visoke i narasle, sa rumenim vrhovima prekrivenim šećerom u prahu. Između mekani slojevi tijesta, koji se sami od sebe tope u ustima. Jela sam ih uvjek sloj po sloj, polako, svim svojim čulima.

Tako i jednog toplog junskog dana, budeći se od anestezije, nakon carskog reza, rađajući malu M, tvoju praunuku, još u sali, meni su mirisale tvoje krofne. Kažu da sam jedina žena koju su vidjeli da se smješka budeći se od anestezije. Ali ja sam se osjećala spokojno, srećno, jer sam znala da si tu uz mene...

izvini zbog suza...ti nikad nisi plakala pred nama, ma koliko teško da ti je bilo...Govorila si to nije za nas, mi smo jake ženske...

Ovo ti mogu reći u ime svih nas, i Mare i Milene, da svako jutro kad se pogledamo u ogledalo, kad su pred nama izazovi, problemi, u mislima tražimo tvoj pogled, pitamo se šta bi ti sad rekla...Da li smo opravdale tvoje povjerenje i ljubav koje si nam nesebično davala...

Sve imamo različite živote, puteve, ciljeve...Da li slušamo majke, mislim da će se i one složiti,  ne baš.! Ali tome nas nikad nisi ni učila. Da slušamo prvo razum, pa srce, to da! Da budemo odgovorne i svoje, i to da! I da zauvjek ostanemo zajedno, da se kao prave sestre volimo, da smo tu jedna za drugu!

Jedno ti obećavamo, iako nisi imala prilike da upoznas novu generaciju gospođica M, da će kroz nas sjećanje na tebe i one imati, a sve se nadamo i tvoj sjaj u očima dobiti...

by Jelena