Bilo koje riječi slaba su utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše zaplaču kad zabole sjećanja, prošlo je 19 godina...
Ima tih tema koje svjesno izbjegavam. Iako ovaj blog služi tome da sama sa sobom popričam o onome što me muči, ima tema o kojima ni sama sa sobom ne mogu da pričam. I tako evo već 19 godina. Biće 27 u januaru.
"Dugo sam razmišljala što da ti darujem, a da to nije samo cvijet koji ću staviti na hladnu mermernu ploču, jer ti ne mogu pokazati koliko mi značiš… Kako su prolazili dani, sati i minute, došla sam na ideju da ti darujem riječi. One su jedan poseban dio mene koji, na kraju, i dolazi od tebe, a mene ispunjava, čini jačom i tvojom.
"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka.
Ali kad pukne srce, nastane tišina.
Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činije ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvačenog u moru. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav.. nitko nije nedodirljiv... ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti."
Nema komentara:
Objavi komentar