Višestruke uloge baka i đedova u životu unuka

Bake i đedovi na svoje unuke, ovisno o razdoblju njihova života, mogu uticati na različite načine. Njihova uloga može biti: porodični istoričar, mentor, prijatelj za igru, savjetnik, ali i surogat-roditelj. Također mogu duboko uticati na razvoj svojih unuka na slijedeće načine:

1.                              Stvoriti osjećaj pripadnosti: Bake i đedovi su živa poveznica s prošlosti. Oni omogućuju stvaranje osjećaja pripadnosti i identiteta, te prenose znanje o porodičnim precima. Mogu navesti djecu da cijene svoje pretke baveći se poput arhivara porodičnom istorijom. Dijeleći i prepričavajući uspomene iz svog djetinjstva, ali i priče iz razdoblja kada su njihovi roditelji bili djeca, pomažu unucima da se bolje povežu sa svojom porodicom ali I roditeljima.

2.                              Čuvari društva: Beebe M., Duncan, S.F., (2006.), nazivaju bake i djedove 'čuvarima društva' zbog toga što često upravo oni prenose znanja o ljudima, običajima i kulturi iz njihovog vremena. Kako bi djeca što bolje razumjela i prihvatila svoje naslijeđe, mogu im pričati priče, pokazivati fotografije, crtati s njima porodično stablo, pokazati im recepte ili organizirati druženja cijele porodice.

3.                              Pružiti im bezuslovnu ljubav: Djeca razvijaju samopoštovanje i samouvjerenost u okruženju u kojem se osjećaju voljenima. Najljepši dar koji bake i đedovi mogu pružiti svojim unucima, jest prvenstveno bezuslovna ljubav, a onda i bezuslovna podrška. Istraživanja pokazuju da je nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i đedovima najčvršći. Kornhaber tu vezu naziva 'čistom ljubavlju', odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Sve ovo potvrđuju i riječi koje je napisao Dr. Benjamin Spock: 'Volite ga, i uživajte u djetetu onakvom kakvo ono jest, zaboravite na kvalitete koje ono ne posjeduje, jer dijete koje je cijenjeno zbog samoga sebe iskoristit će najbolje prilike koje mu se pružaju.'

4.                              Predstavljati nadu u budućnost: Bake i đedovi svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi. Kako ostaju aktivni, uživaju u hobijima, te nastavljaju učiti pokazujući tako svojim unucima da je budućnost svijetla u bilo kojoj životnoj dobi. Oni koji drže korak s vremenom i svjesni su svega što se oko njih događa, lakše će ostvarivati željeni uticaj na unuke. Živeći sa svrhom, energično i s pozitivnim stavom, šalju svojim unucima poruku da je život lijep i ugodan bez obzira na godine.

5.                              Biti izvor stabilnosti i sigurnosti: Osjećaj sigurnosti i stabilnosti ostvaruju tako što su uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Mnogi od njih su 'čvrste stijene' proširene porodice, jer su tu kada ih netko zatreba. Svi su oni prošli kroz teška razdoblja u životu pa mlađim generacijama mogu dati dobar savjet kako ustrajati u bezizlaznim situacijama (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.).

6.                              Biti mentor: Bake i đedovi su zlatni rudnik znanja, iskustava, talenata i vještina. Čitanje, pričanje priča, te poučavanje unuka raznim vještinama kao što su kuhanje, vrtlarenje i popravljanje auta, aktivnosti su koje se mogu odvijati kroz igru koja će dovesti do zbližavanja i stvaranja posebnog odnosa. Međutim, zajedničko provođenje vremena nije samo prilika da djeca nešto nauče, već prilika da i bake i đedovi nešto nauče te, ono najvažnije, da međusobno razgovaraju. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Olsen i dr., 2000.)'

7.                              Biti primjer pozitivnih vrijednosti, ideala i vjerovanja: Jedan od najmoćnijih načina učenja je učenje po modelu. Mnoga su djeca posmatrači i oponašaju ono što vide da odrasli rade. Ako bake i đedovi idu u crkvu, unuci uče vrijednost duhovnosti, ako pak rade iako su u penziji, djeca uče važnost radne etike i truda, a pokazivanjem ljubavi i međusobnim pomaganjem, uče ih vrijednostima braka (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Olsen i dr., 2000.; Storm & Storm, 1992.).

by Margareta Dujmović