Uzimaš nam misli

Ispred nas more modro, iznad nas plavo nebo i uspavano sunce...

Samo tebe nema i neće te biti...

Ti ćeš i dalje biti dio našeg stiha, dio naše napisane riječi...

Dio si našeg dana i kao takav daleko si od zaborava...

Svakog praznika kad smo svi na okupu jače nego inače uzimaš nam misli...

Uzimaš srce i veći dio nas...

Često, prečesto naše misli k nebu lete...

Odlučile smo možda je vrijeme da te pustimo od sebe...

Duši tvojoj da otvorimo vrata...

Da je pustimo da slobodno nebeskim prostranstvom hodi...

Neka je nosi pijenasti val kao bijelu lađu na vodi...

Ovog majskog dana godine šeste
na ovim stranicama pišemo poslednji stih za tebe...
Pisat ćemo ih i dalje na bijelom listu s tugom u srcu i suzi na licu...
Riječi drugima nevidljive samo nama dodirljive...
Ne želimo svojom tugom druge tužnima činiti,
zato od danas svakog šesnaestog naša tuga je samo naša tuga...
Tišina si naše tišine...
Nemir našeg nemira...
"Opet je legla noć, opet  u našem srcu žamore glasovi mutni"...
Opet te jače nego ikada živog ćutimo...
Znamo sve je to privid i poželjna varka...
Tebe više nema i neće te opipljivog biti...
Mi ćemo i dalje s tugom daleko od svih u mislima na tebe u tišini suze liti...
Dok mjesečinu tvoj grob posipa...
Dok sunce zlaćano zlati...
Dok ptica pjeva u grmu obližnjem...
Počivaj u miru!
Vole te tvoje sestre...