Opet ja u nekakvim razmišljanjima..Da li je točno da je bolje riječi koje bole zadržati u sebi?Ako se može, a može se jer sve se može, vrijedi pokušati. Često sam koristila riječ"moram". Zapovjedala sam sama sebi, a ne mora se ništa do umrijeti.
Nakon odlaska na put bez povratka dragih nam osoba prevrćemo po danima, mjesecima, godinama. Vadimo iz sjećanja ono najupečatljivije, a pokaže se da je svaki trenutak za pamćenje. Vraćamo pred lice njihove osmjehe, grimase, pokrete.
Nasmješimo se, zaplačemo, duboko se zamislimo.
Moja majka je do zadnjeg dana planirala. Sjećam se da je samo tri dana prije smrti rekla:Tribalo bi posaditi maslinu.
Nije se osvrtala na prošlost(iako znam da je sve duboko proživljavala) vjerojatno kao što i ja radim..Kad ostanem sama i kada me zagrli tama.
Nije je puno brinula neka posebna nemoć koja ju je u zadnje dane života pritisnula.Ona je planirala.Ona se trudila. Nije samo na sebe mislila.
Imala je pogled u budućnost. Na svoj način..
Nisam je sputavala u njenim nakanama. Pomagala sam koliko sam mogla i znala.
Danas raste mlada maslina..Dočekat će lipih godina i budućih generacija. Svi će oni znati da je baba Mila maslinu dala posaditi.
Maslina je dugovječna..Maslina je kao majka. Za samo malo pažnje daje puno bogate ljubavi..
Trudimo se, živimo i na kraju opet svi na isto mjesto odemo. Sretnemo se i o godinama berbe-života pričamo.
O, čemu sam počela pisati..O,boli..O,može..O,moram..
Ništa se ne mora do umrijeti, a sve se može samo vrijedi pokušati..
U krošnji masline procvjetati će osmjesi naših dragih umrlih. Zaplakat će masline kad počmu kiše jesenje. Svaki plod suza jedna, maslina je kao majka jedina. Za samo malo pažnje daje puno bogate ljubavi. Kad majka ode puno toga odnosi sa sobom. Njenim odlaskom istovremeno oslabimo i očvrsnemo. Osjećamo prazninu koja nas posebno snaži. Pitamo se. Čiji smo. Zaključujemo. Ničiji. Postajemo drugačiji. Ja to vidim po sebi. Drugačija sam. Čvršća. Odlučnija. Kao da su dvije snage u meni. Koliko god da imamo godina lakše je kad je majka živa. Dok su roditelji živi,nečiji smo. Nakon toga ruke djetinjstva mirišu na vrijesak,bosiljak i majčinu dušicu..
Nakon odlaska na put bez povratka dragih nam osoba prevrćemo po danima, mjesecima, godinama. Vadimo iz sjećanja ono najupečatljivije, a pokaže se da je svaki trenutak za pamćenje. Vraćamo pred lice njihove osmjehe, grimase, pokrete.
Nasmješimo se, zaplačemo, duboko se zamislimo.
Moja majka je do zadnjeg dana planirala. Sjećam se da je samo tri dana prije smrti rekla:Tribalo bi posaditi maslinu.
Nije se osvrtala na prošlost(iako znam da je sve duboko proživljavala) vjerojatno kao što i ja radim..Kad ostanem sama i kada me zagrli tama.
Nije je puno brinula neka posebna nemoć koja ju je u zadnje dane života pritisnula.Ona je planirala.Ona se trudila. Nije samo na sebe mislila.
Imala je pogled u budućnost. Na svoj način..
Nisam je sputavala u njenim nakanama. Pomagala sam koliko sam mogla i znala.
Danas raste mlada maslina..Dočekat će lipih godina i budućih generacija. Svi će oni znati da je baba Mila maslinu dala posaditi.
Maslina je dugovječna..Maslina je kao majka. Za samo malo pažnje daje puno bogate ljubavi..
Trudimo se, živimo i na kraju opet svi na isto mjesto odemo. Sretnemo se i o godinama berbe-života pričamo.
O, čemu sam počela pisati..O,boli..O,može..O,moram..
Ništa se ne mora do umrijeti, a sve se može samo vrijedi pokušati..
U krošnji masline procvjetati će osmjesi naših dragih umrlih. Zaplakat će masline kad počmu kiše jesenje. Svaki plod suza jedna, maslina je kao majka jedina. Za samo malo pažnje daje puno bogate ljubavi. Kad majka ode puno toga odnosi sa sobom. Njenim odlaskom istovremeno oslabimo i očvrsnemo. Osjećamo prazninu koja nas posebno snaži. Pitamo se. Čiji smo. Zaključujemo. Ničiji. Postajemo drugačiji. Ja to vidim po sebi. Drugačija sam. Čvršća. Odlučnija. Kao da su dvije snage u meni. Koliko god da imamo godina lakše je kad je majka živa. Dok su roditelji živi,nečiji smo. Nakon toga ruke djetinjstva mirišu na vrijesak,bosiljak i majčinu dušicu..
by ana
Nema komentara:
Objavi komentar