Legenda o kraljici Jeleni, kćeri crnogorskog kralja Nikole i posljednjoj italijanskoj kraljici, stvorena je još za vrijeme njenog života i sačuvala se do današnjih dana u svijesti crnogorskog i italijanskog naroda. Njen život obilježili su tragični preokreti - njen otac i njen muž za njenog života ostali su bez svojih kruna - ali i brojna dobročinstva.
PRINCEZA JELENA KAO DIJETE - Rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. g. kao šesto dijete a peta kćer knjaza Nikole i knjeginje Milene.
Njen otac knjaz Nikola u braku sa knjeginjom Milenom imao je dvanaestoro djece (devet kćeri i tri sina) koji su se rodili ovim redom:
Princeza Zorka (1864-1890) udata 1883. za knjaza a kasnije kralja Srbije Petra Karađorđevića.
Princeza Milica (1866-1951) udata 1889. g. za velikog ruskog knjaza Petra Nikolajeviča (imala izvjesnih literarnih sklonosti).
Princeza Stana (1867-1935) udata 1889. g. za ruskog knjaza Đorđa Maksimilijanoviča Romanova, a 1907. g. za velikog ruskog knjaza Nikolaja Nikolajeviča.
Princeza Marija (1869-1885) koja je umrla na Institutu u Petrogradu.
Knjaz Danilo (1871-1939) crnogorski prijestolonasljednik, najstariji sin knjaza Nikole. Oženjen njemicom Jutom vojvotkinjom od Meklenburga (poslije udadbe dobila ime Milica).
Princeza Jelena (1872-1952) udata za italijanskog kralja Viktora Emanuela III.
Princeza Ana (1874-1971) udata za ruskog knjaza Franca Batenberga.
Princeza Sofija umrla 1876. u prvoj godini života.
Knjaz Mirko (1879-1918) oženjen 1902. Srpkinjom Natalijom Konstantinović, bio je muzički obrazovan i bavio se muzičkim stvaralaštvom.
Princeza Ksenija (1881-1960) nije se udavala i bila je nezvanično očev sekretar.
Princeza Vjera (1887-1927) najmlađa kćer koja se takođe nije udavala.
Knjaz Petar (1889-1932) najmlađi sin knjaza Nikole.
Njihov otac knjaz Nikola vladao je Crnom Gorom od 1860. do 1916. g. kada je morao napustiti Cetinje i Crnu Goru. U toku svoje vladavine proširio je knjaževinu na kopnu i moru, a Crna Gora je dobila apsolutnu nezavisnost na Berlinskom kongresu 1878. g. Godine 1910. proglašen je za kralja a Crna Gora je postala kraljevina. Majka Milena je kćerka vojvode Petra Vukotića, iz jedne od najuglednijih crnogorskih porodica.
Odlukom Velike narodne skupštine koja je održana u Podgorici 13. novembra 1918. g. "kralj Nikola i njegova dinastija" zbačeni su sa crnogorskog prijestola i zabranjen mu je povratak u Crnu Goru.
Živio je u Francuskoj. Posljednje dane života proveo je u vili Lizaron u Antibu, nedaleko od Monte Karla. Umro je 1. marta 1921. g. u krugu porodice. Sahranjen je u ruskoj crkvi, u San Remu. Godine 1923. do njega je sahranjena kraljica Milena.
Godine 1989. Crnogorci su ga prenijeli sa kraljicom Milenom i dvjema kćerkama Ksenijom i Vjerom u rodno Cetinje. Kralja i kraljicu su sahranili u crkvi na Ćipuru a princeze Kseniju i Vjeru na dvorskom groblju pored manastira.
Princeza Jelena bila je od sve ženske djece najpoželjnija, jer se već bio rodio sin, prijestolonasljednik Danilo. Knjaz je ubrzo poslije njenog rođenja ušao u sobu voljene knjeginje Milene i nježno joj čestitao rođenje zdravog djeteta. Knjeginja je bila dirnuta pažnjom srećnog oca pa je sa osmjehom prokomentarisala da im je to najljepša kćer, i kao da je predosjećala da će im ona donijeti radost i sreću.
Knjaz je odlučio da je krsti ruski car Aleksandar II Romanov. Car je prihvatio kumstvo i povlastio ruskog konzula iz Dubrovnika Aleksandra Jorina da dođe na Cetinje i u njegovo ime obavi kršćenje i da joj da prekrasno ime Jelena.
Obred kršćenja obavljen je u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na Cetinju. Pretpostavlja se da su je 1450. g. podigli Vlasi, stočari koji su čuvali stoku zetske vlastele. Po njima je crkva dobila ime. Ona privlači pažnju ne samo starinom i arhitekturom već i jedinstvenom ogradom. Ograda je napravljena 1897. g. a sastoji se od 1550 puščanih cijevi koje su Crnogorci zaplijenili od Turaka u bojevima tokom 19. vijeka.
Princeza Jelena bila je umiljato i dobrodušno dijete, okruženo pažnjom i ljubavlju svih na dvoru. Najviše je voljela sestru Zorku, koja je od nje bila starija osam godina.
Kada se u Crnoj Gori razbuktao rat s Turcima 1876. g. knjaz Nikola se rame uz rame sa Crnogorcima borio protiv turske vojske. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih.
Princeza Jelena, kao četvorogodišnja djevojčica, bila je svjedok tragedije koja je tada zadesila njen narod. Iste godine knjeginja Milena rodila je djevojčicu Sofiju, koja je živjela kratko, upravo dok su je krstili. Tako je Jelena u ranom djetinjstvu spoznala bol koji je zadesio njenu porodicu.
Sa fronta su počeli da pristižu ranjenici pa se zbog toga na malom trgu ispred knjaževa dvora podigla poljska bolnica, gdje je tokom čitavog rata knjeginja Milena uz pomoć drugih žena prikupljala pomoć za žrtve rata. Aktivno se bavila radom
U
te poslove pomaganja knjeginja Milena je uključila i svoje kćerke, čak i najmlađu Jelenu, koja je imala melanholičan majčin karakter. Ova je slijedila njen primjer i velikodušno uzela učešće u svim tim poslovima. Nije željela da ostane po strani, već je htjela da radi što i sestre. Noću je ostajala da sjedi pored ranjenika vodeći računa da je uvijek tu ako se koji uznemiri i zatraži pomoć. Željela je da bude od koristi pa je tako malena sjedila nepomično i čekala da je neki pozove. Znala je da tako satima sjedi u besprijekornoj tišini i da klati nogama i udara petama u sanduk samo da slučajno ne bi zaspala. Njeno udaranje potpeticom primijetio je jedan ranjenik i pozvao je da dođe kod njega. Kada joj je kazao da je žedan bila je sva ponosna i zadovoljna što je konačno dobila neko zaduženje, pa je hrabro otrčala do centra male bolnice da bi prenijela poruku i donijela vode bolesniku. Jedne noći prolazeći tuda njena baba Stana, očeva majka, primijetila je kako pospana i prozebla nepomično sjedi i pozvala je da ide kući. Međutim, Jelena nije htjela da napusti svoju dužnost. Tada je stara knjeginja zatražila “da joj se donese pokrivač". Potom je polegla unučicu na dušek i dopustila joj da nastavi svoje malo čudesno djelo pomaganja. Jelena nije osjetila da se uspavala i da su joj noćni sati prošli u snu. Kada se probudila već je bio dan a guvernanta joj je ponudila šolju mlijeka i hljeba. Jelena je bila srećna: nije napustila "svoje mjesto”.
Knjaz je zapazio njenu emotivnost, sposobnost i želju za sticanjem novih saznanja pa je zbog toga bdio nad njenim obrazovanjem. Tako je dosta vremena u djetinjstvu provela sa švajcarskom guvernantom uz koju je učila francuski jezik.
Mnogo je voljela da ide među običan narod. Posebno joj je bilo zabavno kada bi pošla na cetinjski pazar među tezge s kaštradinom i kupovala voće i povrće a naročito omiljeno grožđe. Neprijatno se osjećala dok je posmatrala drugu cetinjsku djecu koja je oskudno živjela u skromnim kućama.
Mnogo je voljela oca i zamišljala kako ga grli a da tom prilikom ne mora da osjeti hladan čelik revolvera koji je uvijek nosio sa sobom. Bila je sa njim bliska a i o svemu su razgovarali. Tako ga je jednom molila zbog nečega što joj je pritiskalo dušu - da se rođenje ženskog djeteta u Crnoj Gori ne tretira više kao nesreća, da se prema djevojčicama ne odnose više kao prema neželjenoj djeci, niti da se žene moraju osjećati kao da su učinile kakav grijeh.
Knjaz je cijenio njeno mišljenje, pažljivo je slušao te razumne riječi, ukazivao joj je poštovanje, ljubav i nježnost. Znao je ponekad da joj satima priča o svojim precima i da zajedno čitaju stihove vladike Rada.
Jelena je imala sklonost ka umjetnosti i pisanju pa je ponekad i sama pisala stihove tražeći o njima mišljenje od oca i učitelja. Rado je čitala očeve pjesme, naročito one koje su bile posvećene pjesnicima i junacima a kasnije je gledala izvedbu njegove drame “Balkanska carica”. Čitala je mnoge knjige iz očeve biblioteke koja je sadržavala oko četiri stotine naslova. Zahvaljujući čitanju znala je mnogo više od onoga što joj je nudilo osnovno obrazovanje. Tome je doprinosila i činjenica da je njen otac, pjesnik i vladar, nekadašnji pariski đak, često boravio u društvu glumaca, pjesnika i mnogih umnih ljudi koje je okupljao na Cetinju.
ŠKOLOVANJE U SMOLJNOM INSTITUTU - Sa deset godina princezu Jelenu su uputili na školovanje u Rusiju, u Petrograd, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronatom i bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica. Odvajanje od porodice bilo je bolno a radost se ubrzo pretvorila u neraspoloženje, jer su svi u porodici osjećali njeno odsustvo, pogotovo njena najmlađa braća kojima je bila “druga majka”.
Milena ju je zvala “neutješnom dobrotvorkom” zato što je još u djetinjstvu ispoljavala pretjeranu pažnju i sažaljenje prema drugima i nastojala koliko je mogla da svakome pomogne. Tugovala je kada nije uspijevala da spriječi nečiju patnju.
Sa suzama je napustila Cetinje a Crnu Goru je uvijek u srcu nosila. Ona je za nju bila odvažna kraljevina okružena brdima koja su je štitila od opasnosti. Majka Milena (koja je dobro poznavala dušu svoje djece) se pretvarala da ne primjećuje njene emocije pa joj je prilikom kretanja za Rusiju s osmjehom rekla, “postaćeš prefinjena otmena princeza”.
Kada je došla u Petrograd , posmatrala je grad i lica tih ljudi koji joj ni po čemu nijesu ličili na one sa Cetinja. Tako je stalno nastojala da otkrije makar neki maleni kutak koji bi je podsjećao na svoju zemlju. Tamo su već bile na školovanju njene dvije sestre, Marija i Stana, koje su se kao i ona isticale ljepotom, šarmom i bistrinom zbog čega su im se mnogi divili.
Knjazu je bio poznat Jelenin talenat za slikarstvo i arhitekturu pa je upitao da li može dati neki savjet i idejno rješenje projekta spomenika. Odgovorila je da misli da bi trebalo uraditi jednostavan i jeftin projekat, a koji bi umjetnički bio dosta solidan. Tako je njena skica predviđala sarkofag pod kupolom koju podupiru četiri stuba. Taj su nacrt projektanti kasnije koristili. Projekat su uradili francuski arhitekta Fruše i vajar Moro Vojtler.
Mauzolej je svečano otkriven 1. januara 1897. u čast jubileja dvjestagodišnjice postojanja dinastije Petrović. Na svečanosti je govorio knjaz Nikola, ponosan na spomenik osnivaču dinastije - vladici Danilu. Između ostaloga izgovorio je i ove riječi: “Hvala svima koji su učestvovali u projektovanju i izgradnji ovog značajnog djela, hvala i mojoj kćerki Jeleni, budućoj kraljici velike Italije, na pomoći i savjetima. Ona je uvijek nalazila ispravno rješenje i ovog puta je bila u pravu”.
SUSRETI PRINCEZE JELENE SA VIKTOROM EMANUELOM:
Princeza Jelena voljela je da putuje pa je početkom 1895. godine zajedno sa majkom Milenom i sestrom Anom posjetila i obišla Pariz. Znatiželjno je posmatrala njegove kulturno-istorijske spomenike izuzetne arhitektonske ljepote, koji su bili svjedoci francuske istorije. Omiljeni predmet njenog interesovanja bila je umjetnost, pa je na ulicama Monmartra kupovala slike, a da niko nije znao da je to crnogorska princeza.
Na Milenu Pariz nije ostavio takav utisak pa je prokomentarisala da bi teško mogla tu da živi jer je "naš narod navikao na stradanja i grubosti, a Parižani su naviknuti lakoumnosti". Jeleni se nijesu dopala majčina zapažanja pa joj je objašnjavala da je Francuska revolucija pripremila narod da misli svojom glavom i prihvata pravnu jednakost i čovjekoljublje, i da njihov kralj ima veliko razumijevanje za egzistencijalne potrebe svoga naroda. Milena je pažljivo slušala a onda naglasila da i "naš narod zna da bira i misli".
Tada je Jelena nastavila da govori majci "da smo mi drukčiji zbog spleta drugačijih okolnosti". “Studirala sam u Petrogradu i stekla najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj. Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam, dugih nogu, crne i kovrdžave kose, tamnog tena i očiju, nenašminkanog lica, u lijepoj ali ne i zavodljivoj haljini. Umijem vrlo dobro da govorim francuski, kao i ruski i engleski, ali to od mene ne čini Francuskinju, ni Ruskinju, niti Engleskinju. Ja sam kršna Crnogorka”.
Poslednjeg dana u Parizu posjetile su Luvr i provele nezaboravno veče u Operi.
U februaru 1895. godine otvorena je Svjetska izložba savremenog slikarstva u Veneciji na koju je bila pozvana i crnogorska kraljevska porodica. Tom pozivu su se odazvale knjaginja Milena i princeze Jelena i Ana koje su doputovale iz Nice gdje su bile na zimovanju. Smjestile su se u hotelu “Danijel” u Veneciji. Tu je bila i kraljevska porodica Savoja: Italijanski kralj Umberto, kraljica Margareta i sin Viktor Emanuel III.
Ideja da se stvori prilika za susret članova dvije kraljevske porodice potekla je još ranije od grofa Sanminiateliasa, italijanskog diplomatskog predstavnika na Cetinju, koji je pisao sve najljepše o prelijepoj crnogorskoj princezi Jeleni Petrović. U koverti je bila i njena fotografija što je imalo velikog uticaja na kraljevski par. Premijer Kristi je iznoseći svoje mišljenje u razgovoru sa kraljicom Margaretom, pohvalio mladu crnogorsku princezu, jer je smatrao da je: “U kući Savoja sklopljeno previše brakova među rođacima i da je radi ojačanja loze bila potrebna infuzija dobre krvi”.
Sve je to uticalo da su kraljicu Milenu u apartmanima hotela lično posjetili kralj Umberto i kraljica Margareta, koji su je pozvali u goste sa kćerkama i takođe predložili da zajedno posjete izložbu savremenog slikarstva i pozorište. Željeli su da im boravak u Veneciji učine prijatnijim.
Kraljica Margareta i kralj Umberto svečano su otvorili izložbu savremene umjetnosti. Sa njima je bio i njihov sin Viktor Emanuelo III, a u prvom planu su bile crnogorske gošće sa kojima su razgovarali mnogo duže nego što je bilo uobičajeno pri sličnim ceremonijama.
Kralj Umberto i kraljica Margareta su se prema njima ponašali srdačno dok je njihov sin Viktor Emanuelo bio uzdržan. Uputio joj je samo jedan ovlašan osmjeh što je princeza Jelena, s obzirom da je i sama često osjećala istu vrstu zbunjenosti, protumačila kao posljedicu prinčeve stidljivosti.
Za kralja i kraljicu Italije ovo je bio značajan susret jer im se mnogo dopala lijepa, zdrava i obrazovana princeza Jelena pa su je čitavo vrijeme posmatrali kao buduću snahu. Knjeginja Milena se, počastvovana pažnjom italijanskog kraljevskog para, sa kćerkama, zadovoljna vratila na Cetinje.
Princeza Jelena se zbližila sa princom Viktorom Emanuelom III na balu u Rusiji 26. maja 1896. godine, upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije. Baš tu na dvoru, za vrijeme svečanosti, odmjerena i odvažna princeza rekla je sudbonosno “da” princu od Savoja, budućem kralju Italije i toga dana odredila svoj životni put. Njena plemenitost i velikodušnost došli su do izražaja i te noći. Dok su se zvanice nalazile u dvoru, napolju se okupilo na hiljade Moskovljana koji su proslavljali krunisanje uz obilno ispijanje piva, kojim ih je, za tu priliku, car častio. U pijanstvu su se ponašali razuzdano tako da je ubrzo došlo do velike tragedije. Pobiješnjela rulja gazila je ljude, žene i djecu i tom prilikom je stradalo oko četiri hiljade ljudi. Kada je vijest procurila u dvor do gostiju, zaprepastila je sve prisutne a naročito princezu Jelenu. Pokazala je odmah svoju ljudsku humanost i samilost i počela da lije suze zbog ljudskih nevolja. Bila je ubijeđena da odmah treba nešto preduzeti pa kad je vidjela da je bal i dalje otvoren i da muzika ne prestaje, briznula je u plač, jer nije mogla da se smiri a da ne misli na beživotna tijela, na djecu - te nedužne jadnike. "Hoću da odem lično da im pružim pomoć", rekla je Viktoru. On joj je stiskao ruke i tješio je, ne bi li joj pomogao da prevlada užasnu bol, a zatim je počeo da razmišlja na glas: "Princezo Jelena nijesmo u svojoj kući. Svaki narod ima svog kralja i samo on može da odluči što je dobro a što loše. Mi ne možemo ništa sami da učinimo. Caru Nikolaju pripadaju odluke, a mi trenutno možemo samo da iskažemo svu svoju solidarnost. Vidim da ste veoma osjetljivi. To je kvalitet koji neizmjerno volim da otkrijem kod žena. Kod jedne princeze to može da postane dragocjena vrlina. Sad se smirite".
Na te riječi Jelena mu se naslonila na rame, dok su joj niz obraze još tekle suze.
VJERIDBA I UDAJA PRINCEZE JELENE:
Poslije kraćeg vremena u avgustu 1896. g. stigao je Viktor Emanuel u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremonije.
Kakav je utisak ostavila princeza Jelena u Veneciji na majku vjerenika vidi se iz telegrama koji je kraljica Margareta poslala knjazu Nikoli povodom vjeridbe: "Sreća moga sina moja je najveća radost. Vi i vaša supruga budite uvjereni da će knjeginja Jelena, čiji boravak u Veneciji ostaje u neizbrisivom sjećanju, u meni naći najnježniju majku. Srećna sam što je vjerenica moga sina vaša kći i što pripada vašem hrabrom i čestitom narodu, prema kome sam oduvijek gajila najveće divljenje."
Kraljica Milena, kao i svaka druga majka, duboko je razmišljala o udaji svoje kćerke Jelene koja napušta rodno ognjište, odlazi u drugu zemlju i prima tuđu vjeru i običaje.
Knjazu Nikoli takođe je teško padala promjena vjere jer je i ruski car oštro reagovao zbog primanja katoličke vjere. Kraljevska jahta "Savoja" je 19. oktobra 1896. g. krenula iz barske luke prema Italiji i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima.
Po knjaževoj želji prelaz njegove kćeri u katoličku vjeru, putem odricanja, obavljen je na brodu u brodskom salonu na najednostavniji način zbog dubokih religioznih osjećanja njegovog naroda.
Emotivna princeza Jelena bila je uznemirena i razmišljala o tom najtežem trenutku u životu u kojem treba da se odrekne svoje vjere i molitava svoje crkve. Za trenutak se osjetila samom i izgubljenom između prošlosti i budućnosti. Duša joj se cijepala i nije znala kako da prebrodi tu patnju i kako da se odrekne svoga Boga. Ponovo je u mislima prošla etapu puta tokom koje je narod pozdravljao kao crnogorsku princezu, od kojih su mnoga lica bila nasmijana a druga tužna i sjetna što je povećavalo teret na njenoj savjesti. U velikoj napetosti dostojanstveno je pročitala tekst svečanog odricanja i jedva uspjela da zadrži suze. Kad je obredni svještenik sklopio knjigu, Jelena se našla sama na početku puta označenog dubokom religioznošću, čvrsto uvjerena da se Bogu služi kroz ljubav prema bližnjem.
Knjaz i ostali rođaci princeze Jelene ostali su na palubi jer nijesu željeli da prisustvuju svečanom odricanju. Kada se popela iz salona, bacila se u očevo naručje poput djeteta kojemu je potrebna pomoć i veliko razumijevanje. Brat Mirko i sestra Ana koji su išli sa njom nijesu krili uzbuđenje i shvatali su da njihova sestra prolazi kroz velika iskušenja.
Italijani su bili oduševljeni kada je prelijepa crnogorska princeza stigla u Rim. Civilno vjenčanje je obavljeno u velelepnom dvorcu Kvirinale, a crkveno u crkvi Santa Marija od Anđela gdje su prisustvovali mnogobrojni gosti iz cijele Evrope. Takvu svečanost Rim nije zapamtio.
Imali su petoro djece: Jolanda (1901), Mafalda (1902), Umberto (1904), Đovana (1907) i Marija (1914). U početku su živjeli u kraljevskom dvoru Kvirinale okruženom parkovima i sportskim terenima. To je bila prava oaza gdje su srećno i radosno uz puno nježnosti i ljubavi provodili dane sa svojom djecom. Kraljica Jelena je često puta djeci pričala o Crnoj Gori, o njenim doživljajima na Cetinju, o braći i sestrama. Djeca su poželjela da uskoro vide majčinu rodnu kuću, djeda i babu. Kralj Viktor i kraljica Jelena su im želju ubrzo ispunili, dovevši ih na Cetinje, gdje su proveli mnoge divne trenutke sa prinčevima Pavlom, Mihailom i Emanuelom, djecom Jeleninog brata Mirka Petrovića. Tako su učili jezik svoje majke, slušali priče o Crnogorcima, upoznali narodne običaje i puno vremena provodili na izletima okolo Cetinja, što im je ostalo u divnom sjećanju.
KRALJICA KAO BOLNIČARKA:
Kraljicu je krasio vedar duh, skromnost a nadasve urođeni osjećaj za dobročinstvo. Ostala je zapamćena kao nenametljiva, stidljiva i uzdržana osoba sa puno obzira, i do te mjere humana, da je to prevazilazilo ljudske granice. Najsrećnija je bila onda kada bi druge obradovala, spašavala nemoćne, liječila bolesne a sirotinji davala. Poznato je da je sav novac koji joj je kralj davao
Bila je izuzetno skromnih prohtjeva izuzev što je uživala da se bavi pecanjem i da ima dobar ribarski pribor. Voljela je da se takmiči sa ribolovcima, o čemu je vodila preciznu evidenciju.
Tako su Italijani, još u početku, prema novom kraljevskom paru osjećali privrženost, ponekad i divljenje ali i uzdržanost jer su svi dotadašnji kraljevi bili na distanci od naroda.
Dva događaja koja su posebno ostali u narodnom pamćenju, bili su zemljotres u Mesini i Veliki rat - Prvi svjetski rat. Nakon njih je kraljevski par postao voljen i poštovan od naroda. Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908, zadesio stravičan - razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Skoro čitav grad bio je pretvoren u gomilu ruševina, ulice su bile zakrčene a na više mjesta širila se vatra.
Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.
Na brodu je kraljica obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i djecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti. Jednom prilikom dok je njegovala jednog ranjenika, neka žena, očigledno izgubljena, uletjela je u brodsku ambulantu, vičući kako je nesreća toliko strašna da je bolje bilo umrijeti. Povodeći se za njom, druga jedna žena, koja je očekivala da joj se ukaže pomoć, ustala je i potrčala prema izlazu vrišteći, u namjeri da se baci u more. Kraljica je stala na vrata raširenih ruku kako bi spriječila nesrećnicu da sprovede svoju namjeru. Žena se ka njoj bacila spuštene glave i udarila je jako u grudi. Nakon tog slučaja kraljica nije željela da je pregledaju niti liječe, već je neustrašivo nastavila svoje djelo dobročinstva, mada je na njenim usnama bila primjetna krv od unutrašnjih povreda.
Mnogi su gestovi ljudske solidarnosti iz Mesine u kojima je učestvovala lično kraljica Jelena. Momenat, prije nego što je na šestomjesečnu djevojčicu Elviru Jakoneli, kćerku uličnog prodavca, pala greda, kraljica se, primijetivši šta se dešava, uspravila i glavom zadržala gredu sve dok dijete nijesu iznijeli na bezbjedno mjesto. Elvira zbog teškog života nikad nije lično uspjela da kraljici izrazi svoju zahvalnost, izuzev što je glasala za monarhiju.
Pedeset godina kasnije, u Mesini je podignut mermerni spomenik na trgu Seđola, posvećen Jeleni, gdje izvajane figure kraljice i djevojčice stoje zagrljene i svjedoče o jednom razornom zemljotresu i o jednoj plemenitoj dobrotvorki - hraboj kraljici Jeleni Savojskoj.
Zahvaljujući njenoj ličnoj inicijativi nađeno je rješenje za evakuaciju ranjenika i zbrinjavanje stotina preživjelih. S obzirom da nije bilo dovoljno italijanskih brodova za prevoz u bolnice na kopnu, kraljica je odlučila da se obrati za pomoć ruskoj floti, vodeći duge razg-ovore sa admiralom Litvanovim. Litvanov je odgovorio da ima precizno određen pravac kretanja i da bez dozvole svoga ministarstva ne može da ga mijenja. Ništa nije pomogalo, ni njeno savršeno poznavanje ruskog jezika, ni čvrsto prijateljstvo između kuće Petrovića i ruske carske porodice. Skupljala je pomoć za bolesne i siromašne, u čemu su je slijedile mnoge dame rimske aristokratije
Na kraju mu se kraljica Jelena obratila sledećim riječima: "Admirale, sa vama ne razgovara ni kraljica Italije, niti princeza od Crne Gore. Obraća vam se jedna žena, koja vas u ime humanosti zaklinje da prevezete odmah u Napulj ove nesrećnike. Jer, ti ljudi će u protivnom umrijeti".
Tim riječima kraljica je ubijedila admirala da pristane da krstarica "Slavija" i još jedna velika plovna jedinica flote, sa povrijeđenima iz Mesine, odmah zaplove prema Napulju. Neposredno poslije toga u Petrogradu se saznalo kojim riječima je kraljica ubijedila admirala Litvanova, što je naišlo na odobravanje.
Premorena i iscrpljena, Jelena se poslije dvadeset dana vratila u Rim. Nije dozvolila dvorskim damama okupljenim oko nje, da proslave njen dolazak, već je odmah u vili Kvirinale otvorila zanatsku radionicu i centar za sakupljanje pomoći za pogođene zemljotresom. 
KRALJIČINA BRIGA O DJECI:
Djeca su joj posebno bila na srcu. Imala je svakodnevne susrete sa siromašnim i bolesnim mališanima koji su očekivali pomoć i podršku od humane dobročiniteljke - koja je dobro poznavala njihovu dušu. Siročad je povjeravala dobrim porodicama a s vremena na vrijeme odlazila da ih posjeti i vidi kako se postupa prema njima. Brinula se za njihove troškove i izdvajala ogromne sume novca iz svoje kase.
U rezidenciji u vili Savoja nalazila su se čitava skladišta razne odjeće spremne za raspodjelu onima kojima je bila najpotrebnija. Na desetine kolijevki raznih boja sa odgovarajućom opremom slalo se novorođenčadima. Nijedan paket nije mogao biti poslat a da kraljica prethodno nije provjerila da što u njemu nije zaboravljeno. Puno je djeci slala igračke, sveske, knjige i školske torbe.
Najveći dio dana je provodila između obdaništa, ambulante i bolnice, dolazeći skoro uvijek bez najave. Bila je umjerena u jelu i piću, nezainteresovana za sopstveno blagostanje i komfor, misleći stalno na druge. Njen privatni život je bio jednostavan i pretjerano skroman. Znala je da čitav dan posveti dobročinstvima, a da uveče plete čarape za siromašne.
Organizovano je prikupljala pomoć za bolnice i sirotišta u čemu su je pomagale i slijedile mnoge dame rimske aristokratije. Zajedno su šile odjeću i pakovale opremu, izgledajući zadovoljno zbog poslova od kojih su ranije bile oslobođene.
Njene starije kćerke Jolanda, Mafalda i Đovana, još su kao djevojčice šile na mašini pelene za siromašnu djecu, pakovale igračke, odjeću i hranu. Jednom su se hvalile pred svojom babom kraljicom Margaretom, da su "najspretnije u šivenju". Margareta je na to prokomentarisala "A kada će vas vaša majka naučiti da budete princeze".
Svoju djecu je od malena učila da budu humana. Jednom prilikom joj je kćerka Jolanda pokazala igračku koja joj se nije dopadala, namjeravajući da je pokloni nekom siromašnom djetetu.
Kraljica je odgovorila da to ne dolazi u obzir, jer: "Ako je igračka ružna za tebe, ružna je i za siromašno dijete. Baš zato što imaju manje od drugih, siromašnima treba poklanjati lijepe stvari". Jolanda je na te riječi ćutala, tako da Jelena nije bila sigurna da li je kćerka shvatila njenu poruku. Nekoliko mjeseci kasnije, uoči Božića, kraljica se dogovarala sa djecom oko poklona djeci po bolnicama i prihvatilištima. Djeca su se potom razišla po svojim sobama, osim Jolande koja je ostala da razmisli o igrački koja joj se najviše dopada jer je bila odlučila da je rado pokloni.
Bjanka Makjoti, čiji su roditelji služili na dvoru Savoja bila je približno istih godina sa djecom kraljevskog para i sa njima se igrala. U starijim godinama dobro se sjećala plača djevojčice Mafalde kojoj majka-kraljica nije htjela da kupi lutku. Suznih očiju Mafalda je tada rekla: "Željela sam samo malu, jeftinu lutku, ali mama je rekla, ne. Ona sve troši na siromašne".
To je bila istina jer je kraljica za dobročinstva potrošila bogatstvo, uvijek tražeći novac od kralja za kakvog siromaha ili koga drugog nevoljnika kome je bila potrebna pomoć.
Postoje razne anegdote o njenim dobročinstvima. Pri povratku iz ribolova na rječici Đeso u Santa Ani di Valdijeri, srela je djevojčicu koju je ranije viđala da plete. Na kraljičino pitanje da li je poznaje, djevojčica je odgovorila: "Da, vi ste kraljica". "A da li bi umjela da ispleteš par čarapa za mene?", nastavila je Jelena. "Naravno gospođo", odgovorila je djevojčica. "Dobro", reče kraljica, "onda mi ih ispleti i pošalji u palatu". Nekoliko dana kasnije stigle su čarape a kraljica je djevojčici na poklon poslala dvije svilene čarape, jednu punu slatkiša a drugu punu novca. Sjutradan je od djevojčice primila sljedeće pismo: "Vaš poklon me je veoma rasplakao. Moj otac je uzeo novac, moj brat slatkiše, a moja majka svilene čarape". O kraljici je mnoge interesantne detalje zapisao njen unuk Hajnrih od Hesena, sin princeze Mafalde.Dan poslije bombardovanja 19. juna 1943, kraljica Jelena je, prilikom obilaska škole “Dante Aligieri” srela šestogodišnjeg dječaka koji se zvao Vinćenco Dominjani. Otac mu je bio u ratu, a majku nije imao i isprva je bio povjeren rođacima i komšijama a kasnije pomenutoj školi. Zapazila ga je kako proviruje pa mu se približila i pomilovala ga po glavi. Nježno ga pogledavši, osjetila je dječakovu potrebu za zaštitom i ljubavlju porodice koju nije imao. Odlučila je da ga uzme sa sobom i povela ga u vilu Savoja, gdje je ostao oko godinu dana. Kraljica se, kao i uvijek, lično angažovala, i to onako, kako joj je nametao njen materinski instikt. Povjerila je dječaka guvernanti tako da je živio kao mali
Dok je Vinćenco boravio u vili Savoja desila su se dva istorijska događaja - Musolini je bio uhapšen a kraljevska porodica morala zauvijek da ode na Jug Italije. Dječak je i dalje ostao u vili Savoja, na guvernantinoj brizi, sve do oslobođenja Rima i nikada više nije vidio kraljicu - svoju dobročiniteljku.
DIRLJIVI DOGAĐAJI IZMEĐU KRALJICE I NARODA:
Velikodušna i sažaljiva kraljica Jelena je svoju vladavinu smatrala kao pogodnu priliku za činjenje dobročinstava prema svima onima kojima je to bilo neophodno. Glavno joj je bilo - služiti narodu. Kod nje nije bilo izvještačenosti niti neke poze već je to bila njena svakodnevnost.
Kada je kraljica primila pismo od jedne starice koja joj je uputila posljednji pozdrav, dodajući da ne može umrijeti mirno jer nikada nije imala priliku da lično vidi dobru kraljicu, nije se ni za trenutak dvoumila, već je naložila da joj se pripremi automobil. Napunila je svoju uobičajenu torbu i, ne rekavši nikom kuda ide, krenula na put dug trista kilometara, koliko je bilo potrebno da stigne na odredište. Kada je stigla zatekla je bolesnu staricu koja joj je u agoniji rekla: "Znala sam da ćeš doći". Potom je, držeći kraljicu za ruku, dodala: "Sada kada su te moje oči vidjele mogu da se zaklope zauvijek".
Jednom prilikom, tačnije 21. oktobra 1919, kralj i kraljica su, idući na pecanje u pravcu Boka d Aruo, stigli u San Rosoru i prolazili pored kuće lovočuvara Paskvina Đorđije u trenutku kada je njegova žena dobila porođajne bolove. Kada je čula bolne jecaje, kraljica je odmah ušla u kuću i bez dvoumljenja preuzela ulogu babice. Vozač još nije bio uspio ni da donese kutiju za prvu pomoć a Đorđijeva žena, vođena sposobnom akušerkom - kraljicom, rodila je vitalnu djevojčicu koju je kraljica već kupala. Normalno, dali su joj ime Jelena.
Nezavisno od toga što je često bila odsutna od kuće da bi pomagala drugima, nalazila je vremena i svojoj djeci bila dobra, nježna i požrtvovana majka. Vodila je mnogo računa o njihovom ponašanju, obrazovanju i bila pored njih u svakom momentu kada im je bila potrebna. Djeca su bila dobra, poštovala su i obožavala svoje roditelje. Svi mališani su još u djetinjstvu govorili engleski i francuski i išli na časove klavira. Princeze i princ su bili izuzetno poslušni prema njihovim učiteljima, vaspitačima i guvernantama. Kraljevski par je imao zadovoljstvo da im se kasnije, oženjeni sin i četiri udate kćerke, često nađu na okupu.
Princeza Jolanda od Savoje (najljepša kćerka Jelene i Viktora Emanuela III) se po svojoj želji, iz ljubavi, udala 9. aprila 1923, za grofa Đorđa Kalvija di Bergalo - konjičkog oficira, pavši nisko na društvenoj ljestvici i izgubiši privilegije koje je do tada uživala kao princeza, kraljeva kćer.
Princeza Mafalda se udala 25. septembra 1925. g. za njemačkog princa Filipa od Hesena i imala troje djece. Od roditelja je dobila na poklon vilu "Polisena" u Rimu i živjela je u njihovoj blizini.
Prijestolonasljednik Umberto od Savoja se vjenčao 8. januara 1930, sa belgijskom princezom Marijom Žoze.
Princeza Đovana se udala 25. oktobra 1930, za bugarskog kralja Borisa III i živjela je u Sofiji.
Princeza Marija se udala 23. januara 1939, za princa Luiđa Burbonskog, brata Zite, posljednje austrijske carice.
Otmena kraljevska kuća često je priređivala zajedničke susrete za članove ove brojne i složne porodice. Posluga ih je sa zadovoljstvom usluživala, jer je između njih i pomenutih krunisanih glava postojala bliskost i harmonija.
O kraljici se dosta saznalo i od njenog voljenog unuka Hajnriha od Hesena, Mafaldinog sina. Godine 1937, kraljica je došla u Njemačku da bi pomogla svojoj kćeri Mafaldi koja je bila bolesna od upale pluća. Jednog dana, u gradu Kaselu, dok je bila u šetnji, Jelena se slučajno sudarila sa čovjekom koji je bolovao od Parkinsonove bolesti. Kraljica mu se približila i pitala ga da li zna za "bugarsku terapiju" koja se pokazala veoma efikasnom u liječenju postencefalnog parkinsonizma.
Čovjek je bio veoma neprijatan i prije nego što se udaljio, psovao je i prijetio i malo je falilo da Jelena bude prebijena. Nezavisno od toga što je doživjela neprijatnu i opasnu situaciju, kraljica je kasnije tog čovjeka uporno tražila jer je željela da mu pomogne. Kada ga je pronašla uspjela je da ga ubijedi da se podvrgne terapiji. I danas u Kaselu postoji klinika "Kraljica Jelena" koja je osnovana tih godina njenim dobrovoljinim prilogom.
Kraljičina kćerka Đovana u svojom sjećanjima piše da je njen suprug, bugarski kralj Boris III razgovarao sa kraljicom o biljci Atropa belladonna (Velebilje), koju je koristila za liječenje upale mozga. Mnogi ugledni rimski ljekari postali su pobornici te terapije a bio je formiran i istraživački centar.
Godine 1933, osnovan je Veliki institut za liječenje raka, koji i danas nosi ime kraljice Jelene.
Kralj Viktor: Kraljica toliko troši na siromahe, da ćemo, ako i ja budem počeo da trošim, svi propastiLjubav prema medicini, koja se kod Jelene razvila još dok je kao djevojčica liječila ranjenike iz turskih ratova, posebno je došla do izražaja u godinama zrelosti. U porodici Savoja niko nije mogao da se razboli, manje ili više ozbiljno, a da mu ona nije nametala neku od svojih alternativnih terapija. Imala je mnoga medicinska znanja i iskustva izvučena iz narodnih crnogorskih običaja.
Godine 1941. zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.
ORDENJA I PRIZNANJA KRALJICE JELENE:
Kada je izbio Prvi svjetski rat Italija se deklarisala kao neutralna, odvojila se od Austrije i Njemačke i pridružila Englesko-francusko-ruskom savezu.
Jelena je tada, kao i uvijek, ostala vjerna svom stilu, ponašajući se više kao obična žena nego kao kraljica. Nije se miješala u politiku, niti zauzimala javne političke stavove. U svim istorijskim dokumentima ostalo je zapisano da je plakala onoga dana kada je objavljen rat Austriji. Ponašala se kao i sve druge majke, sestre i supruge koje su imale sinove, braću i muževe koje je rat pozivao. Pošto se okupila masa naroda na Trgu Kvirinale, kraljevska porodica se pojavila na balkonu i svi su vidjeli kraljicu kako saginje glavu, zatim plače i maramicom briše suze.
Vila Kvirinale je pretvorena u bolnicu a kralj i kraljica su se 1914. godine preselili u vilu Savoja. Kraljica je za kratko vrijeme organizovala i opremila bolnicu sa 250 kreveta. Bolnica je nazvana Teritorijalna bolnica br. 1 i bila isključivo namijenjena za “vojnike iz trupe”. Po kraljičinim uputstvima, luksuzna rezidencija je za nepuna dva mjeseca znatno promijenila izgled. Jelena je svakodnevno odlazila u Kvirinale i tamo provodila cio dan a nerijetko i noć.
U bolnici je na snazi bila naredba, da se, ukoliko je neki vojnik bio u teškom stanju, kraljica odmah obavijesti. Ona bi na poziv, u bilo koje doba dana i noći, došla u ambulantu. Često puta su njeni blagovremeni dolasci i praktično iskustvo pomogli da se vojnici otrgnu od smrti.
Potresna je priča Flore Antonioni u knjizi “Dvije žene u Italijanskom kraljevstvu”, gdje opisuje čestito materinsko ponašanje kraljice Jelene u trenucima u kojima nije mogla da pomogne jednom teško ranjenom bergenskom vojniku. Kraljica je boravila, u svako doba dana i noći, u ogromnoj sali pregrađenoj bijelim zastorima, sjedeći u blagoj polusjenci pored postelje, držeći tog vojnika za ruku, brišući mu samrtni znoj sa čela, moleći se za njega šapatom i plačući nečujno da ne bi ni jednim jecajem poremetila njegovu bolnu agoniju. Bilo je to lice rata koje joj se u svoj svojoj okrutnosti, u liku toga vojnika, ukazivalo prvi put; i kada je umro, pošto mu je u tom posljednjem naporu pomogao doktor Skafi, zatvorila mu je oči materinskim, samilosnim dodirom.
Jednom prilikom u Teritorijalnoj bolnici br. 1, doktor-radiolog je obavijestio kraljicu da nemaju čist bijeli mantil za njeno Visočanstvo i upozorio je da smanji posjete da ne bi dobila neki bacil - infekciju. Ponosita kraljica je odgovorila: “Ja priznajem samo jedan bacil, bacil straha”.
Viktor Emanuelo III je tokom rata rijetko uzimao “odsustvo”, ostavši u zoni ratnih operacija, onoliko koliko je trajao sukob, četrdeset i jedan mjesec. Znao je koliko je kraljica hrabra i spremna da se žrtvuje da bi nekome pomogla, ali je ipak bio zaprepašćen kada mu je nekoliko godina kasnije ispričala da je lično kupala i oblačila mrtvace. Kralj nije bio tako široke ruke, ali je kraljicu mnogo volio i toliko je obožavao da joj nikada nije protivurječio.
Glavni baštovan u vili Savoja Sebastiano Dela Erba često je pratio kralja u njegovim šetnjama. Ubravši jednom prilikom za kraljicu buket omiljenih ljubičica, Viktor Emanuelo je dozvolio sebi iznenađujuću ispovijest: “Vidiš, Bastiano, svi kažu da sam škrt, ali kraljica mnogo troši na svoje siromahe i ako i ja počnem da rasipam nemilice, svi ćemo propasti”. U pomaganju bolesnicima kraljica je bila toliko širokogruda, da niko nikada neće saznati koliko je novca izvukla iz kraljeve kese. Kralj se “često mrštio kada je morao da je odriješi”. O tome je mnogo znao ministar Dvora Alesandro Matioli Paskvalini pa je oprezno savjetovao Viktora Emanuela III da obuzda kraljičine dobročiniteljske namjere. Kralj ne samo da nije uspio što mu je savjetovao ministar, već je poslije dugo godina njihovog zajedničkog života promijenio odnos prema novcu i bližnjima i sam počeo da čini dobro.
Bivši službenik Kvirinala Mato Muredu napisao je dosta detalja o kraljevskom paru. Tako on otkriva da je kralj u poodmaklim godinama često i uz potpunu diskreciju, zamašno pomagao ostarjele generale, admirale i oficire u penziji, udovice i siročad, povratnike iz rata, činovnike i službenike zapale u siromaštvo zbog bolesti, žalosti i drugih nedaća. Godine 1943. jednom svom starom ađutantu, kojeg su nesreće dovele do prikrivenog siromaštva, davao
Zbog svoje nesebične požrtvovanosti kraljica je uživala široku popularnost, o čemu je pisala brojna italijanska i inostrana štampa. Tako je stekla međunarodnu slavu i sve velike evropske nacije su joj dodijelile ordenje i odale priznanje: Edvard VII od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta; bivši njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize; Alfonso XIII od Španije - orden reda Dobročinstva; ruska carica - orden Crvenog krsta; srpski kralj Petar Karađorđević - krst svetog Save.
Crnogorska skupština bila je zadivljena “herojskim djelima koje je učinjela na mjestima katastrofe”
Iz rodne Crne Gore kraljica Jelena nije dobila nikakvo priznanje, izuzev “izraze divljenja”, koji su jednoglasno izglasani 3. januara 1909. u Narodnoj skupštini - “zbog herojskih velikodušnih djela koje je učinjela na mjestima katastrofe”.
Rođendansku čestitku kraljici Jeleni uputio je njen otac knjaz Nikola. "Cetinjski vjesnik" 1. januara 1909. tim povodom donosi:
“Rođendan kraljice Jelene. -Prilikom rođendana njegovo visočanstvo kraljice talijanske, njen uzvišeni otac njegovo kraljevsko visočanstvo knjaz gospodar poslao je ovakvu telegramsku čestitku: Pošto smo Crna Gora i ja s uzbuđenjem pratili ruševine Mesine čekali smo ovaj dan draga i vrijedna naša kćeri, da ti ga čestitamo i da ti iskažemo naše divljenje zbog toga postupka provodom propasti te varoši (Mesine) gdje je tvoja plemenita duša razvila prave hrišćanske vrline Crnogorke. Živa bila milo dijete, grli te tvoj otac, kaže se u čestitki knjaza Nikole”.
Poslije 1759. godine papa je zlatne ruže uručivao isključivo kraljicama i dodijeljeno ih je svega pet.
Italijanski narod je izuzetno volio i cijenio kraljicu kao dobrotvorku i humanistu pa je ostala u njihovom sjećanju kao vladarka velikog srca.
KRALJIČINA DOBROČINSTVA U II SVJETSKOM RATU I IZGNANSTVU:
Poslije njemačke okupacije Poljske i objave rata Engleskoj i Francuskoj, buknuo je rat 1. 09. 1939.godine na prostoru Evrope. Italija je sklopila savez sa Njemačkom i Austrijom i našla se u ratu na čelu sa Musolinijem, vođom fašističke organizacije.
Za divljenje i veliko poštovanje je bilo koliko je hrabrosti, odvažnosti i plemenitosti bilo u srcu kraljice Jelene, koja se drznula i uputila apel protiv ovog groznog rata iako je to tada bilo opasno i pomisliti. Tri mjeseca nakon njemačke okupacije Poljske i objave rata Francuskoj i Engleskoj napisala je 27.septembra 1939.godine otvoreno pismo za šest vladarki, još uvijek neutralnih evropskih zemalja (Danska, Holandija, Luksemburg, Belgija, Bugarska i Jugoslavija) sa molbom da se zauzmu da zaustave rat i prestanu zvjerska mučenja i ubijanja. U pismu ih je naslovila sa “Gospođo i draga sestro” i između ostalog pisala: “... molim Vas da zajedno primimo molbe majki, sestara, supruga, kćeri; da pružimo tim molbama podršku, snagu, rasprostranjenost, ujedinjavajući moć naših duša i naše glasove, sa ciljem da se postigne obustavljanje neprijateljstva i da te snage budu ujedinjene, sve dok se ne postignu dogovori i trajan mir.”
Musolini, koji je bio upoznat sa sadržinom pisma lično se založio da ovaj humani apel ne stigne do uvaženih vladarki.
Iako je bila svjesna da su njeni apeli utopija i iluzija, savjest joj je bila mirna jer je pokušala, ne štedeći sebe, da učini što je mogla. Ovu Jeleninu misiju protiv rata podržao je kralj Viktor Emanuelo III i bio razočaran što njena pisma nijesu stigla na odredišta.
Belgijski kralj Leopold lično je napisao pismo Musoliniju da dozvoli kraljici nesmetanu korespondenciju. Odgovor je bio negativan. Nezavisno od toga kraljica nije posustala niti se pokolebala, već je tražila način da prenese novu inicijativu kako bi se svijet spasio neizmjernih patnji i potoka suza. Zbog toga se jednim dirljivim pismom obratila mladom belgijskom kralju Leopoldu, bratu Marije Žoze, da posreduje među zaraćenim zemljama.
Kralj je podržavao, ali je istovremeno podsjetio, da su se Belgija i Holandija uzaludno angažovale među sukobljenim zemljama. Kraljica je prve nedjelje rata (iz bezbjedonosnih razloga) provela u banjama Kjančano, jer je vila
Za kraljevsku porodicu 1943. je bila teška godina, zbog divljanja nacista i italijanskih fašista. Kralj hapsi Musolinija i sklapa primirje sa Amerikancima a prekida savez sa Njemačkom i Austrijom. To je dovelo do kapitulacije Italije 15.septembra 1943.godine.
Ubrzo nakon toga dolazi do smjene vlasti. Prijestolonasljednik Umberto II postavljen je za namjesnika kraljevine. Mafaldin muž princ Filip od Hesena tada je bio u najbližem okruženju Hitlera pa je pozvao Mafaldu da dođe sa djecom iz Rima. U međuvremenu je umro bugarski kralj Boris III, Đovanin suprug, pa je Mafalda pošla u Sofiju da prisustvuje sahrani svog zeta.
Pri povratku u Rim, osjećala se tužno jer je morala brzo da odluči kuda da krene i gdje da živi. Istovremeno otac, majka i brat Umberto napuštaju Rim i sklanjaju se na jug u Brindizi, o čemu Mafalda nije ništa znala.
Tada su Njemci uhapsili Mafaldu da bi se osvetili Viktoru Emanuelu III, njenom ocu, i odveli je u logor Buhenvald, gdje je provela godinu dana. Bila je ranjena prilikom bombardovanja logora od strane saveznika 24.avgusta 1944.godine. Iscrpljenost, izmučenost i nestručna operacija izazvali su Mafaldinu smrt. Esesovci su je sahranili u gradu Vajmaru pod imenom “nepoznata žena”. Osobe koje su je vidjele posljednji put bili su Italijani Rino Riko i njegov brat, koji su boravili u istom logoru. Dok je bila na nosilima uspjela je da im se osmjehne, jer ih je prepoznala i slabim glasom im rekla sljedeće riječi: “Italijani, ja umirem. Nemojte me pamtiti kao princezu, već kao svoju italijansku sestru”.
Vladavina Viktora Emanuela III zvanično je završena 9.maja 1946.godine kada je potpisao abdikaciju i istog dana krstaricom "Vojvoda od Abrucija", napusio zemlju i sa kraljicom krenuo za Egipat.
daljih poniženja. Kraljica Jelena u aleksandrijskom izgnanstvu je nastavila da se bavi ribolovom i čini dobra djela.Živjeli su u tuđoj zemlji daleko od svoje djece i unučadi, sa tužnim saznanjem da je Mafalda umrla i ostavila troje siročadi. Nastojali su da dostojanstveno nose bol.
Kraljica je u Aleksandriji nastavila da se bavi ribolovom i čini dobra djela. Njena unuka Marija Ludovika Kalvi, Jolandina kćerka bila je očevidac kada je Jelena poslije nekog vremena provedenog u Aleksandriji ponovo počela da traži novac da bi ga trošila u dobrotvorne svrhe. Odmah je saznala za najbjednije slučajeve u okolini i napravila spisak. Brzo se pročuo glas o njoj pa se svakodnevno povećavao broj molilaca.
Kada joj je ponestalo novca grof Đorđe Kalvi di Begalo, Jolandin muž odlazio je, po njenoj molbi, u aleksandrijske zlatare i prodavao njeno porodično blago. To su bile zlatne poluge, ogrlice i druge dragocjenosti. Na taj način je dolazila do novca, koji je ponovo dijelila sirotinji. Takva je bila i ostala kraljica Jelena.
Viktor Emanuel III umro je 1947. godine i sahranjen je u Aleksandriji sa svim počastima jednog demokratskog vladara i rodoljuba. Kraljica je bila okružena svojom djecom, unučadima, rodbinom i prijateljima.
Tada je dohvatila papir i sa dosta tuge čitala stihove svoga oca, koje je posvetio kćeri Zorki koja nije osjetila ni patnje ni slavu kraljevske krune. Poslije kraljeve smrti kraljičino zdravstveno stanje nije bilo naročito dobro pa su joj ljekari savjetovali da promijeni klimu. Tako je u julu 1949. godine brodom “Providens” koji je saobraćao na liniji Aleksandrija - Marselj zajedno sa rođacima, unučadima i vjernom sluškinjom Rozom Galoti napustila Egipat.
Obavijestili su je kada je brod ušao u Mesinski zaliv i tada je nekadašnja kraljica Italije sa palube broda ponovo vidjela svoju zemlju. Kasnije su djeca pričala da su našla tetku na ogradi, lica oblivenog suzama sa pogledom usmjerenim prema Mesini, gradu kojem je prije četrdeset i jednu godinu pritekla u pomoć i nesebično se žrtvovala u tragičnim danima zemljotresa. Dok se vraćala u kabinu, duboko ganuta, tiho je, kao za sebe, rekla: “Sada me više ne žele”.
Na prekrasnoj Azurnoj obali kraljica je bila okružena djecom, unucima a ubrzo su došle i njene dvije sestre Milica Romanov i Ana Betenberg. Često ih je obilazila sestra princeza Ksenija, koja je takođe živjela u Francuskoj - u gradu Antibu. Opet je radila u dobrotovrne svrhe a slobodno vrijeme provodila u pecanju.
Umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine gdje su joj Francuzi odali zasluženo poštovanje.
Fotografije kraljevskog para i njihove djece
Елена и Виктор Эммануил
Джованна, маленькая Мария, Иоланда, Мафалда и Умберто
Jolanda Margarita (1901-1986 g.)
Иоланда в разные годы
Princeza Jolanda od Savoje (najljepša kćerka Jelene i Viktora Emanuela III) se po svojoj želji, iz ljubavi, udala 9. aprila 1923, za grofa Đorđa Kalvija di Bergalo - konjičkog oficira, pavši nisko na društvenoj ljestvici i izgubiši privilegije koje je do tada uživala kao princeza, kraljeva kćer.
Mafalda Maria Elisabetta Anna Romana di Savoja
(1902- 1944 g.)
(1902- 1944 g.)
Мафалда с мамой
Mafalda sa bratom Umbertom
Princeza Mafalda se udala 25. septembra 1925. g. za njemačkog princa Filipa od Hesena i imala troje djece. Od roditelja je dobila na poklon vilu "Polisena" u Rimu i živjela je u njihovoj blizini.
Umberto II di Savoja(1904-1983g.)
Prijestolonasljednik Umberto od Savoja se vjenčao 8. januara 1930, sa belgijskom princezom Marijom Žoze.
Đovana (1907-2000 g.) di Savoja
Princeza Đovana se udala 25. oktobra 1930, za bugarskog kralja Borisa III i živjela je u Sofiji.
Marija Frančeska (1914-2001 g.) di Savoja
Marija sa majkom
Marija sa bratom
Marija sa sestrom Đovanom
Maria and her husband Prince Louis of Bourbon-Parma
Верхний ряд: Борис Болгарский, Умберто II Итальянский, Филипп Гессенский, граф Берголо - зятья и сын.
Сидят: Мария Савойская, Иоанна Болгарская, Мария Жозе Бельгийская (супруга Умберто II), Мафальда Гессенская и Иоланда Берголо - дочери и сноха. 1933 год
Nema komentara:
Objavi komentar