Lidija Jovanović
UZ GODIŠNjICU SMRTI BLAŽA JOVANOVIĆA, JEDNOG OD NAJZNAMENITIJIH CRNOGORACA
DVADESET GODINA prva ličnost Crne Gore i prvi poslijeratni predsjednik crnogorske Vlade. Lider čija su vrata "bila uvijek otvorena". Blažo je čitav život posvetio Crnoj Gori, kaže njegova supruga Lidija.
Kad je u subotu, 4. februara ove godine, grupa saboraca, ratnih drugova, rodbine i građana, na podgoričkim Čepurcima, povodom tridesetogodišnjice smrti, odavala poštu Blažu Jovanoviću - jednoj od najznačajnijih ličnosti novije crnogorske istorije, nijemim strojem je dugo išao šapat - bio je rukovodilac koji se ne zaboravlja. Čovjek koji je ponikao u narodu i uvijek bio sa svojim narodom. Kao državnik, političar, revolucionar, pravnik, novinar... Iste ove riječi mogle su se čuti i u januaru 1976. godine, kada je završen životni krug ovog velikog čovjeka. I uvijek, kada bi se povela riječ o njemu.
O ovim i sličnim pitanjima koja je su se, inače, mogla čuti na Tribini "Blažo Jovanović - jedno vrijeme" (2004.), razgovarali smo ovih dana sa njegovom suprugom, Lidijom Jovanović. Sa "drugaricom po životnom putu, a gospođom po otmenosti i skromnosti", kako ju je nazvao naš kolega Dragan Đurović, pričali smo i o drugim temema - o počecima Crvenog krsta, o otvaranju dječjih domova, o zajedničkom vidanju ratnih rana, o porodici,o mirnim penzionerskim danima u Seljanovu.
Najljepše se osjećam kad se oko mene okupe unuci i praunuci. Kad radost ispuni svaki kutak ove kuće, a uspomene ožive. Imam "punu kuću", što ono vele Crnogorci - dva sina, dvije kćerke, osmoro unučadi i šestoro praunučadi. Pa mi puno srce. Inače, osim penzije nemam ništa - i ova kuća ovdje u Tivtu, je kuća moje kćerke, koja je na Novom Zelandu. Ipak, ne žalim se, ali ne bih voljela da me neko pogrešno shvati..."Pobjedu" redovno čita, veli. Osim toga, njen suprug je pravi "Pobjedin" kum. Po njegovom uvodniku "Pobjeda je tu", vaš list je ratne 1944. dobio ime, priča.
Kasnije smo sa gospođom Lidijom i njenom kćerkom Željkom najviše pričali o Blažu. Uostalom, sve u ovoj kući podsjeća na ovog velikog čovjeka - poznate Blažove fotografije, umjetničke slike, stari crnogorski grb, fotografije iz rata...Otmena starica nas je prosto fascinirala sjećanjima na revolucionarni rad, na početke Antifašističkog fronta žena, ZAVNO-a, CASNO-a, sjećanjima na Osmu pokrajinsku konferenciju, na svakodnevnu vjeru u čovjeka. Ona je najvažnija, veli. Međutim, ponekad ni ona nije dovoljna. Sjećam se, recimo, kad sam od Pavla Miljanića dobila zadatak da od Crvenog krsta Italije zatražim pomoć. Bilo je to na samom kraju rata. A Italija razorena. Užas na svakom koraku. To je, vjerujem, bio jedini zadatak koji nijesam izvršila. Ali, takva su to vremena bila. Zato se tog rada u Crvenom krstu Crne Gore, gdje sam provela deceniju na čelnim funkcijama, rado sjećam. Riječju, Crveni krst mi je stalno u srcu - zbrinjavanje, opismenjavanje, zdravstveno prosjećivanje stanovništva, domovi za ratnu siročad, domovi za gluve, domovi za djecu. A nema ljepšeg osjećaja nego pomoći ljudima, posebno djeci. U tome sam imala nesebičnu pomoć od mog supruga, koji je još 1935. bio na čelu Crvene pomoći. Ne znate vi kako je teško gledati dječije patnje u ratu. Pa i dvoje moje djece je bilo u zatvoru. Kome su oni krivi? Na drugoj strani, mnoga djeca su imala značajnu ulogu u tom istom ratu i trebalo ih je uključiti u SUBNOR. Tako bi borci podmladili svoje redove.
Podsjećamo na izlaganje koje je imala na Tribini posvećenoj Blažovom vremenu, i na rečenicu - da je naručena kampanja protiv Blaža u Beogradu bila početak događaja koji su se sljedećih godina odigrali u Crnoj Gori. Sve što sam rekla na tom Savjetovanju i sada bih ponovila, kaže Lidija. I da je Blažo bio jedini predsjednik koji je plaćao kiriju za stan, i da nijesmo ništa imali osim vikendice od šezdeset kvadrata, i da su se izvan Crne Gore pojavile grupice koje su vodile kampanju protiv Blaža, čim je otišao u Beograd. Ja znam imena tih ljudi, ali sada neću da ih pominjem. Zato smatram da bi istoričari, i ljudi od pera, trebali bolje da osvijetle Blažovu ulogu u svim prelomnim trenucima za Crnu Goru.
Ipak, najvažnije je da je moj suprug iznad svega volio Crnu Goru. I da se čitavog života borio za njene interese. Zbog toga sam ponosna...
Najljepše se osjećam kad se oko mene okupe unuci i praunuci. Kad radost ispuni svaki kutak ove kuće, a uspomene ožive. Imam "punu kuću", što ono vele Crnogorci - dva sina, dvije kćerke, osmoro unučadi i šestoro praunučadi. Pa mi puno srce. Inače, osim penzije nemam ništa - i ova kuća ovdje u Tivtu, je kuća moje kćerke, koja je na Novom Zelandu. Ipak, ne žalim se, ali ne bih voljela da me neko pogrešno shvati..."Pobjedu" redovno čita, veli. Osim toga, njen suprug je pravi "Pobjedin" kum. Po njegovom uvodniku "Pobjeda je tu", vaš list je ratne 1944. dobio ime, priča.
Kasnije smo sa gospođom Lidijom i njenom kćerkom Željkom najviše pričali o Blažu. Uostalom, sve u ovoj kući podsjeća na ovog velikog čovjeka - poznate Blažove fotografije, umjetničke slike, stari crnogorski grb, fotografije iz rata...Otmena starica nas je prosto fascinirala sjećanjima na revolucionarni rad, na početke Antifašističkog fronta žena, ZAVNO-a, CASNO-a, sjećanjima na Osmu pokrajinsku konferenciju, na svakodnevnu vjeru u čovjeka. Ona je najvažnija, veli. Međutim, ponekad ni ona nije dovoljna. Sjećam se, recimo, kad sam od Pavla Miljanića dobila zadatak da od Crvenog krsta Italije zatražim pomoć. Bilo je to na samom kraju rata. A Italija razorena. Užas na svakom koraku. To je, vjerujem, bio jedini zadatak koji nijesam izvršila. Ali, takva su to vremena bila. Zato se tog rada u Crvenom krstu Crne Gore, gdje sam provela deceniju na čelnim funkcijama, rado sjećam. Riječju, Crveni krst mi je stalno u srcu - zbrinjavanje, opismenjavanje, zdravstveno prosjećivanje stanovništva, domovi za ratnu siročad, domovi za gluve, domovi za djecu. A nema ljepšeg osjećaja nego pomoći ljudima, posebno djeci. U tome sam imala nesebičnu pomoć od mog supruga, koji je još 1935. bio na čelu Crvene pomoći. Ne znate vi kako je teško gledati dječije patnje u ratu. Pa i dvoje moje djece je bilo u zatvoru. Kome su oni krivi? Na drugoj strani, mnoga djeca su imala značajnu ulogu u tom istom ratu i trebalo ih je uključiti u SUBNOR. Tako bi borci podmladili svoje redove.
Podsjećamo na izlaganje koje je imala na Tribini posvećenoj Blažovom vremenu, i na rečenicu - da je naručena kampanja protiv Blaža u Beogradu bila početak događaja koji su se sljedećih godina odigrali u Crnoj Gori. Sve što sam rekla na tom Savjetovanju i sada bih ponovila, kaže Lidija. I da je Blažo bio jedini predsjednik koji je plaćao kiriju za stan, i da nijesmo ništa imali osim vikendice od šezdeset kvadrata, i da su se izvan Crne Gore pojavile grupice koje su vodile kampanju protiv Blaža, čim je otišao u Beograd. Ja znam imena tih ljudi, ali sada neću da ih pominjem. Zato smatram da bi istoričari, i ljudi od pera, trebali bolje da osvijetle Blažovu ulogu u svim prelomnim trenucima za Crnu Goru.
Ipak, najvažnije je da je moj suprug iznad svega volio Crnu Goru. I da se čitavog života borio za njene interese. Zbog toga sam ponosna...
Žao mi je Jovanke Broz
Jedno od nezaobilaznih pitanja u razgovoru sa Lidijom Jovanović, bilo je i pitanje Titove udovice Jovanke Broz.
To je jednostavno sramota, ogorčena je naša sagovornica. Meni je prosto neshvatljivo da takvu sudbinu danas doživljava nekadašnja prva dama one velike Jugoslavije. Umjesto da joj daju ljudsku penziju i uredan smještaj, ona, kako čujem, nema čak ni najobičnija lična dokumenta. To je žalosno, kaže Lidija. Zato ne mogu da razumijem zašto je ne ostave na miru. Nijesu ovo "ona vremena". Ja se sjećam kad smo živjeli u Beogradu, imali smo kućnu pomoćnicu, koja je svakog petka obavještavala UDB-u o svemu što se dešavalo u našoj kući. Kad smo joj rekli odgovorila je - pa to radi i Titova kuvarica...
No, to su, zaista, bila neka druga vremena. Baš zato ne razumijem zašto se sve ovo sada događa sa Jovankom Broz. Kako koje novo rukovodstvo dođe, ta priča se iznova ponavlja. Žao mi je Jovanke... Kad o tome razmišljam, često sebi ne mogu da objasnim mnoge naše propise, birokratske barijere, nezakonita i druga ponašanja. Ja, recimo, u Beogradu, godinama imam ličnu ušteđevinu, koju ne mogu da podignem, samo zato što mi je lična karta izdata u Crnoj Gori?!
To je jednostavno sramota, ogorčena je naša sagovornica. Meni je prosto neshvatljivo da takvu sudbinu danas doživljava nekadašnja prva dama one velike Jugoslavije. Umjesto da joj daju ljudsku penziju i uredan smještaj, ona, kako čujem, nema čak ni najobičnija lična dokumenta. To je žalosno, kaže Lidija. Zato ne mogu da razumijem zašto je ne ostave na miru. Nijesu ovo "ona vremena". Ja se sjećam kad smo živjeli u Beogradu, imali smo kućnu pomoćnicu, koja je svakog petka obavještavala UDB-u o svemu što se dešavalo u našoj kući. Kad smo joj rekli odgovorila je - pa to radi i Titova kuvarica...
No, to su, zaista, bila neka druga vremena. Baš zato ne razumijem zašto se sve ovo sada događa sa Jovankom Broz. Kako koje novo rukovodstvo dođe, ta priča se iznova ponavlja. Žao mi je Jovanke... Kad o tome razmišljam, često sebi ne mogu da objasnim mnoge naše propise, birokratske barijere, nezakonita i druga ponašanja. Ja, recimo, u Beogradu, godinama imam ličnu ušteđevinu, koju ne mogu da podignem, samo zato što mi je lična karta izdata u Crnoj Gori?!
Spasilo je djevojačko prezime
Lidija Jovanović je iz Rijeke. Kao djevojka se prezivala Klementi. Malo se zna da se njen suprug Blažo, nakon diplomiranja u Zagrebu (1931.), zaposlio u Sreskom sudu u Varaždinu. Tri godine kasnije vratio se u Podgoricu.
Imala sam svega 19 godina, kada sam iz Varaždina došla u krševite Pipere, sjeća se Lidija svakog detalja sa svog revolucionarnog puta. Posebno prvih dana rata, prvog ratnog iskustva sa Đinom Vrbicom, akcija na rasturanju proglasa Centralnog komiteta, prvih ustaničkih pušaka. Ja sam u tim prvim danima ustanka bila u bolnici, kaže Lidija Jovanović. Međutim, neko me je izdao neprijateljima. Svakog časa sam očekivala da će me uhapsiti. I zaista, jednog jutra u bolnicu je banuo italijanski oficir sa prevodiocem. Pitao me i za djevojačko prezime. Kad sam mu rekla, stao je mirno. Kasnije sam saznala da se tako prezivao glavni komandant italijanskog garnizona. Takav je bio taj nesrećni rat. Možda smo bili i rođaci.
Imala sam svega 19 godina, kada sam iz Varaždina došla u krševite Pipere, sjeća se Lidija svakog detalja sa svog revolucionarnog puta. Posebno prvih dana rata, prvog ratnog iskustva sa Đinom Vrbicom, akcija na rasturanju proglasa Centralnog komiteta, prvih ustaničkih pušaka. Ja sam u tim prvim danima ustanka bila u bolnici, kaže Lidija Jovanović. Međutim, neko me je izdao neprijateljima. Svakog časa sam očekivala da će me uhapsiti. I zaista, jednog jutra u bolnicu je banuo italijanski oficir sa prevodiocem. Pitao me i za djevojačko prezime. Kad sam mu rekla, stao je mirno. Kasnije sam saznala da se tako prezivao glavni komandant italijanskog garnizona. Takav je bio taj nesrećni rat. Možda smo bili i rođaci.
Rodna kuća
Lidija Jovanović smatra da istoriografija mora dati preciznije odgovore i na pitanja iz Blažovog života, kakva su - Rezolucija Inforbiroa, vrijeme kada je i sam bio pod prismotrom UDB-e, borba protiv birokratije i devijacija. Zato pozdravlja ideju da se prikupi Blažova zaostavština koja je razasuta širom Crne Gore. Uostalom, od 130 albuma rijetkih fotografija - svjedoka jednog vremena, u njenom domu sačuvano je šezdeset. Možda će svi oni uskoro biti izloženi u Blažovoj rodnoj kući ispod Veljeg brda, koju su, kako kaže, nedavno obnovili dobri ljudi iz JU "Muzeji i galerije" Podgorice. Žarko bih voljela, kaže Lidija iskreno, da tu kuću otkupimo i da bar jedna soba na spratu ostane za Blažove potomke. Jer, rodna kuća je svetinja. Ostalo neka bude muzej da sa njegovom bistom čini cjelinu.
by Jovan Stamatović
Pobjeda,12.01.2006.g.
Veliko srce Lidije Blažove
Za njeno ime vezuje se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore...
Ovih dana jedna izuzetna žena, bogate revolucionarne prošlosti i zaslužne humanitarne djelatnosti proslavila je devedeseti rođendan. Riječ je o Lidija Jovanović, nosiocu „Spomenice 1941”, jednom od utemeljivača Antifašističkog fronta žena Crne Gore, vijećniku Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i crnogorkse antifašističke skupštine i narodnom poslaniku Skupštine Republike Crne Gore. Uz to, Lidija Jovanović je bila i veliki humanista. Najbolje godine života posvetila je prosvjećivanju omladine i emancipaciji žena i socijalnom zbrinjavanju ratne siročadi, gluvonijeme djece, slijepih lica i samohranih ostarjelih osoba. Nalazila se na čelu brojnih humanitarnih organizacija (Crvena pomoć, Crveni krst i dr).
Lidija Jovanović je rođena 10. avgusta 1914. godine u Rijeci. Podizana je bez roditelja u Varaždinu, u domu svoga ujaka arhitekte, gdje je stekla široko obrazovanje. Govori italijanski i njemački jezik, a završila je zubotehničku školu.
Ovih dana jedna izuzetna žena, bogate revolucionarne prošlosti i zaslužne humanitarne djelatnosti proslavila je devedeseti rođendan. Riječ je o Lidija Jovanović, nosiocu „Spomenice 1941”, jednom od utemeljivača Antifašističkog fronta žena Crne Gore, vijećniku Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i crnogorkse antifašističke skupštine i narodnom poslaniku Skupštine Republike Crne Gore. Uz to, Lidija Jovanović je bila i veliki humanista. Najbolje godine života posvetila je prosvjećivanju omladine i emancipaciji žena i socijalnom zbrinjavanju ratne siročadi, gluvonijeme djece, slijepih lica i samohranih ostarjelih osoba. Nalazila se na čelu brojnih humanitarnih organizacija (Crvena pomoć, Crveni krst i dr).
Lidija Jovanović je rođena 10. avgusta 1914. godine u Rijeci. Podizana je bez roditelja u Varaždinu, u domu svoga ujaka arhitekte, gdje je stekla široko obrazovanje. Govori italijanski i njemački jezik, a završila je zubotehničku školu.
Povjerljivi zadaci
Godine 1934. udala se za poznatog revolucionara Blaža Jovanovića i sa njim došla u Crnu Goru. Sa članstvom u KPJ dolazi i prva revolucionarna dužnost-funkcija sekretara Crvene, kasnije Narodne pomoći, koja se brinula u prvom redu o uhapšenim revolucionarima i njihovim porodicama. Uloga ove organizacije došla je naročito do izražaja u vrijeme hapšenja 350 crnogorskih komunista 1935. i 1936. godine i njihovog stradanja prilikom zloglasne policijske istrage u dubrovačkoj „termoterapiji”.
Godine 1939. postala je član, a godinu kasnije sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Podgoricu. Neposredno uoči Drugog svjetskog rata, kada su brojni komunisti bili uhapšeni i sprovedeni u kocentracione logore (Bileća, Smederevska Palanka) Lidija je postala član tzv. zamjeničkog pokrajinskog komiteta KPJ, a neposredno uoči aprilskog rata 1941. godine sekretar ovog komiteta. Odigrala je značajnu ulogu u održavanju veze sa frontom, a posebno u prenošenju direktive poslije kapitulacije kraljevske jugoslovenske vojske da se ne predaje oružje već da se čuva za predstojeću borbu protiv okupatora. Učestovala je u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru kao jedina žena delegat. Tom prilikom je obavila i veoma povjerljiv i iziuzetno važan partijski zadatak. Bila je pratilac generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita od Podgorice do Bara Žugića, gdje je i održana konferencija avgusta 1940.
Pri pokrajinskom komitetu KPJ dobila je dužnost sekretara njegove komisije za rad sa ženama i postala član komisije za rad u sindikatima. Organizovala je nekoliko zborova žena koji su imali za cilj njihovu emancipaciju, borbu za pravo glasa i za pravedniji položaj u društvu. Osim toga uložila je mnogo napora u opismenjavanju žena i na njihovom prosvjećivnju, posebno protiv praznovjerja i na njezi odojčadi, čija je smrtnost bila velika.
Sa posebnom ljubavlju Lidija je radila u Piperima, rodnom kraju svoga supruga, gdje je bila izuzetno poštovana i uvažavana. Poslije Drugog svjetskog rata Piperi su je u znak zahvalnosti birali za narodnog poslanika.
U 13-julskom ustanku Lidija postaje član Mjesnog (sreskog) komiteta KPJ i time dobija veliku odgovornost u organizovanju oslobodilačke borbe. Krajem 1941. godine postaje član Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, tako da je na njena leđa pala velika odgovornost, naročito u periodu krize NOP-a, kada četnički poket uz podršku okupatora dobija veliki zamah. Od sredine 1942. do maja 1943. radila je u neprijateljskoj pozadini, što spada u najteži period njenog života jer je bila izložena svakodnevnim potjerama četnika. Tada je doživjela mnoge lične i porodične drame - smrt Blažove sestre i zeta i njihova dva sina, Lidijin mlađi brat je ubijen na svirep način u ustaškom zatvoru u Lepoglavi. Lidijino i Blažovo dvoje djece (jedno od sedam, a drugo od pet godina) proveli su u okupatorskom zatvoru gotovo godinu dana. Blažova i Lidijina porodična kuća u Veljem Brdu koju su zapalili okupator i četnici predstavlja sitnicu u odnosu na ostale žrtve.
Godine 1939. postala je član, a godinu kasnije sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Podgoricu. Neposredno uoči Drugog svjetskog rata, kada su brojni komunisti bili uhapšeni i sprovedeni u kocentracione logore (Bileća, Smederevska Palanka) Lidija je postala član tzv. zamjeničkog pokrajinskog komiteta KPJ, a neposredno uoči aprilskog rata 1941. godine sekretar ovog komiteta. Odigrala je značajnu ulogu u održavanju veze sa frontom, a posebno u prenošenju direktive poslije kapitulacije kraljevske jugoslovenske vojske da se ne predaje oružje već da se čuva za predstojeću borbu protiv okupatora. Učestovala je u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru kao jedina žena delegat. Tom prilikom je obavila i veoma povjerljiv i iziuzetno važan partijski zadatak. Bila je pratilac generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita od Podgorice do Bara Žugića, gdje je i održana konferencija avgusta 1940.
Pri pokrajinskom komitetu KPJ dobila je dužnost sekretara njegove komisije za rad sa ženama i postala član komisije za rad u sindikatima. Organizovala je nekoliko zborova žena koji su imali za cilj njihovu emancipaciju, borbu za pravo glasa i za pravedniji položaj u društvu. Osim toga uložila je mnogo napora u opismenjavanju žena i na njihovom prosvjećivnju, posebno protiv praznovjerja i na njezi odojčadi, čija je smrtnost bila velika.
Sa posebnom ljubavlju Lidija je radila u Piperima, rodnom kraju svoga supruga, gdje je bila izuzetno poštovana i uvažavana. Poslije Drugog svjetskog rata Piperi su je u znak zahvalnosti birali za narodnog poslanika.
U 13-julskom ustanku Lidija postaje član Mjesnog (sreskog) komiteta KPJ i time dobija veliku odgovornost u organizovanju oslobodilačke borbe. Krajem 1941. godine postaje član Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, tako da je na njena leđa pala velika odgovornost, naročito u periodu krize NOP-a, kada četnički poket uz podršku okupatora dobija veliki zamah. Od sredine 1942. do maja 1943. radila je u neprijateljskoj pozadini, što spada u najteži period njenog života jer je bila izložena svakodnevnim potjerama četnika. Tada je doživjela mnoge lične i porodične drame - smrt Blažove sestre i zeta i njihova dva sina, Lidijin mlađi brat je ubijen na svirep način u ustaškom zatvoru u Lepoglavi. Lidijino i Blažovo dvoje djece (jedno od sedam, a drugo od pet godina) proveli su u okupatorskom zatvoru gotovo godinu dana. Blažova i Lidijina porodična kuća u Veljem Brdu koju su zapalili okupator i četnici predstavlja sitnicu u odnosu na ostale žrtve.
Humanista prvog reda
Od sredine ljeta 1943. godine postaje sekretar inicijativnog odbora AFŽ Crne Gore, što je omogućilo da pristupi povezivanju žena antifašistkinja i njihovom organizovanju u obliku seoskih, opštinskih i sreskih odbora. Organizacija AFŽ-a Crne Gore konačno se konstituisala na kongresu 5. decembra 1943. godine kada je Lidija izabrana za sekretara Glavnog odbora. Organizacija AFŽ Crne Gore u to vrijeme imala je oko 10.000 članova da bi se do kraja 1944. godine upetostručila. Ova organizacija je dala nezaobilazan doprinos Narodnooslobodilačkom pokretu, ali je mnogo značila za sopstvenu afimaciju i dopirnijela da žene postanu ravnopravan subjekat u društvu.
U periodu poslije oslobođenja Lidija Jovanović izrasta u humanistu prvog reda. Istina, za svoju revolucionarnu prošlost i nemala priznanja - tri mandata je birana za narodnog poslanika, postala je član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, član Predsjedništva Socijalističkog saveza Crne Gore, predsjednik Glavnog odbora Crvenog krsta, član Centralnog odbora Jugoslovenskog crvenog krsta, član predsjedništva Saveza ženskih društava Jugoslavije.
Ipak, smatra se da su punoj afirmaciji Lidijine ličnosti i njene kreativnosti najviše doprinijele funkcije pomoćnika ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predsjednika odbora Skupštine naroda Republike Crne Gore za zdravstvo i socijalnu politiku. Upravo socijalna politika bilo je njeno pravo životno opredjeljenje. Na tim funkcijama Lidijin entuzijazam došao je do prvog izraza. Za njeno ime vezuju se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore. Velika je Lidijina zasluga što su djeca za ratnu siročad imala ravnopravan tretman bez obzira na kojoj su strani poginuli njihovi roditelji. Danas Lidija Jovanović živi skromno u svojoj porodičnoj kući u Tivtu, okružena pažnjom svoje djece, unučadi i praunučadi. Poželimo joj dobro zdravlje i punu ličnu i porodičnu sreću i neka ova skica za biografiju bude istovremeno naš skromni omaž za njenu humanu ličnost i veliko revolucionarno djelo.
U periodu poslije oslobođenja Lidija Jovanović izrasta u humanistu prvog reda. Istina, za svoju revolucionarnu prošlost i nemala priznanja - tri mandata je birana za narodnog poslanika, postala je član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, član Predsjedništva Socijalističkog saveza Crne Gore, predsjednik Glavnog odbora Crvenog krsta, član Centralnog odbora Jugoslovenskog crvenog krsta, član predsjedništva Saveza ženskih društava Jugoslavije.
Ipak, smatra se da su punoj afirmaciji Lidijine ličnosti i njene kreativnosti najviše doprinijele funkcije pomoćnika ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predsjednika odbora Skupštine naroda Republike Crne Gore za zdravstvo i socijalnu politiku. Upravo socijalna politika bilo je njeno pravo životno opredjeljenje. Na tim funkcijama Lidijin entuzijazam došao je do prvog izraza. Za njeno ime vezuju se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore. Velika je Lidijina zasluga što su djeca za ratnu siročad imala ravnopravan tretman bez obzira na kojoj su strani poginuli njihovi roditelji. Danas Lidija Jovanović živi skromno u svojoj porodičnoj kući u Tivtu, okružena pažnjom svoje djece, unučadi i praunučadi. Poželimo joj dobro zdravlje i punu ličnu i porodičnu sreću i neka ova skica za biografiju bude istovremeno naš skromni omaž za njenu humanu ličnost i veliko revolucionarno djelo.
by dr. Radoje Pajović
Nema komentara:
Objavi komentar