Uslijedile su mnoge neprospavane noći, dugi dani i mnogo odricanja. Ali sve su to zajedno zaboravili moji roditelji onog dana kada smo došli na ovaj svijet. Radosti i veselju nije bilo kraja. Majka je brižno po nekoliko puta ustajala noću da provjeri da li nam je udobno, a otac se trudio da što prije dođe kući da svoj pogled odmori gledajući u nas. Prolazile su godine a ona mala bića uveliko su porasla, a moji roditelji su sve svoje mogućnosti usmjerili ka našoj sreći i zadovoljstvu. I dođe dan kada postadoh zrela osoba. Mnogo se toga izdešavalo. Mnogi meni bliski ljudi odoše svojim putem, a malo ih je ostalo sa mnom. Ulazim u zreliji život i one djetinjaste i mladalačke stvari moram da ostavim iza sebe, to je prošlost. Samo još osjećam ljepotu mirisa majčinog toplog krila i jačinu očevog zagrljaja, a to mi mnogo znači. Često u životu nailazim na slijepe ulice iz kojih moram da tražim izlaz, ali pored svih ljudi, neko je uz mene ko me stalno prati i vodi brigu o meni. Prošlo je mnogo godina, sjedim gledajući u jednu tačku i razmišljam o životu. Nešto me baš ovih dana proganja to prijateljstvo u danima moga života. Kome dugujem posebno zahvalnost za prijateljstvo? Da postoji nagrada prijateljstva kome bi je trebalo uručiti? Povratih se iz dubokog razmišljanja i razbistri se slika pred mojim očima i sjetih se da sam pored groba svojih, već davno preminulih roditelja i najednom se sve te misli i slike poslagaše u mojoj glavi i tek onda mi bi jasno da su moji najbolji i najodaniji prijatelji bili upravo moji roditelji. Zar mi je toliko trebalo da to shvatim?!
Nema komentara:
Objavi komentar