23. ruj 2015.

Godovi su godovi





Godine treba poštovati . Nikako kriti.Previše vredi svaka od njih.da bi bile tek tako zanemarene i gurnute pod tepih kao de se nisu dogodile. Uvek se pitam ,kad oduzmeš sebi godine , koje su to kojih si se odrekao ?Godine treba isticati sa ponosom. Preživeo si ih , odživeo … Ne želim da se odreknem niti jedne i baš ih sve volim. Ima veselijijh , zaljubljenijih , poneka je i manje srećna , pa ipak sve su moje.
Koliko god ih se odricali i krili one će se upisati i urezati na našem licu , rukama…Moraju i treba da ostave traga.. Ma koliko ih poništavali i negirali, godovi su godovi i oni će nas odati kadtad.
Volite svoje godine. Mladost je svačija ,starost nije… Radujte se svakoj jer je neponovljiva , pa kakva god da je .Ako i nije bila baš neka , radujete se što ste je prebrodili.. Zbrojite ih sve i dug život koji,kad se jednom okrenete ,će biti pun godina kojih se ne biste odrekli nizašta.Jer to će biti vaša pobeda nad životom.

17. ruj 2015.

Budjenje






Reči mi nedostaju samo kad želim da ih predam dalje, lepe se za mene skrivaju se, ne žele da odu. Da li grešim što ih ipak odvajam s usana, izvlačim iz duše i puštam u neki taj tudji svet da žive dalje svoj život, pošto sam ih mišlju obeležila?
Vraćam se u realnost ili bar želim da verujem da to činim. Jer,ostaje pitanje gde se realnost nalazi i šta smo mi u njoj a šta je ona u nama. Dodirnula sam granice sanja, ušla sam u sliku, izašla iz nje nekakva drugačija, probudjena. I ne pitam se više, posmatram, upijam, postajem pesak i tečem i ugibam se zajedno s vremenom,mestima i ljudima pred čijim pragom se zaustavim.
I htela bih da napišem, da kažem nešto, ali mi beži priča, uvija se oko mene i u meni poput vetra ili muzike. Ništa od budjenja. Ili se ono ipak već desilo?
Dragi moji, sanjarite u svom životu, ne sanjajte ga. Život je tu da se živi. Spojte se s njim u svojoj vremenskoj ravni. Kažu da je ovo godina medjuljudskih odnosa, mnogo toga  se preispituj i menja.
Ako već niste, posejte neko lepo seme u svom srcu i negujte cvet kad spazite nagoveštaj pupoljka. I ako već niste, počnite da volite sebe, jer niko nikad neće umeti tako da vas voli kako to možete umeti vi sami. Zato, ako vam se čini da uzalud čekate pravu ljubav, verujte da je to istina, da neki delić nedostaje jer ste ga sebi oduzeli, misleći da vas kompletiraju drugi i da nije lepo voleti samog sebe. Medjutim, istina je drugačija: niko nas ne može voleti onako kako je nama potrebno da se kompletiramo, a i mi, okrnjeni ne možemo lepo voleti druge. Zaokruženi ljubavlju svaku dalju ljubav smatramo darom i ne tražimo od nje da krpi naše rupe. I volimo bezuslovno.
Učite decu da vole sebe, da stanu svakog jutra pred ogledalo i obraduju se svom liku, požele mu dobar dan pun radosti.
Učite sebe da ne možete menjati druge ali možete promeniti ceo svet menjajući sebe.
Savladajte veštinu dodirivanja sopstvene duše, umesto bežanja od nje. Naučite da vidate svoje rane, ne zatvarajte oči pred njima. Neće ne manje boleti ako se pravite da ih ne vidite.
Vežbajte izgovaranje reči: volim te, oprosti, hvala i osetite njihov eho svakim damarom.
Ne sudite i ne osudjujte prebrzo, jer niko, pa ni mi sami, nije sasvim dobar ni sasvim loš.
Nikad nije previše kasno a ni dovoljno rano za budjenje.
by plava baklava

13. ruj 2015.

DIRLJIVO PISMO KOJE SVAKA ŽENA TREBA DA PROČITA: TATA OBJAŠNJAVA ĆERKI ŠTA JE PRAVA LEPOTA!


Otac jedne četvorogodišnje devojčice piše svojoj najdražoj devojci na svetu pisma koja planira da joj jednog dana, kada za to dođe vreme, pročita, ali on piše i svim ženama koje žele da čuju reči jednog oca. On podseća da niko ne sme i ne može da definiše istinsku lepotu žene, ali da će mnogi to pokušati da učine.
Svestan prave i prirodne lepote svake žene, on ne želi da njegova ćerka jednog dana zamaskira svoje lice i šminkom menja svoj izgled jer su joj drugi rekli da joj je to neophodno. Zato vredno radi na tome da se ona ne pokori tipičnoj predstavi žene koju mediji nude i, iako smatra da je pred njim veliki posao, veruje da će uspeti.



Otac jedne četvorogodišnje devojčice piše svojoj najdražoj devojci na svetupisma koja planira da joj jednog dana, kada za to dođe vreme, pročita, ali on piše i svim ženama koje žele da čuju reči jednog oca. On podseća da niko ne sme i ne može da definiše istinsku lepotu žene, ali da će mnogi to pokušati da učine, prenosi Yumama.
Svestan prave i prirodne lepote svake žene, on ne želi da njegova ćerka jednog dana zamaskira svoje lice i šminkom menja svoj izgled jer su joj drugi rekli da joj je to neophodno. Zato vredno radi na tome da se ona ne pokori tipičnoj predstavi žene koju mediji nude i, iako smatra da je pred njim veliki posao, veruje da će uspeti.
Evo njegovog pisma:
"Draga malena, 
Dok ti ovo pišem, sedim u odeljku u kom se prodaje šminka u jednoj lokalnoj prodavnici. Nedavno mi je prijatelj poslao poruku dok se nalazio na sličnom mestu i rekao mi da se oseća kao da je na jednom od najsurovijih mesta na svetu. Zato sam želeo da pokušam da razumem zbog čega je tako. I sada, dok sedim ovde, počinjem da se slažem s njim. Reči imaju moć, a reči koje na rafovima sa šminkom vidim su veoma moćne. Reči i fraze poput sledećih: pristupačno prelepo, bezgrešno, besprekorna završnica, sjajna snaga, tečna moć, izaberite prirodno, prkosi godinama, momentalno vraća vreme, izaberi svoj san, gotovo gola i prirodna lepota.
Kada postaneš roditelj devojčice, shvatiš da je ona jaka koliko i svi oko nje – ona je sila na koju treba računati, vatrena duša s istim željama i strastima kakve ima svako drugi. Ipak, dok sedim u delu prodavnice u kojem se nudi šminka, uviđam da je većina neće videti kao takvu. Videće je kao lepo lice i telo za uživanje. I reći će joj da mora da izgleda na određeni način da bi vredela i bila uticajna.
Ali reči imaju moć i, možda, samo možda, reči oca mogu da se takmiče s rečima sveta. Možda očeve reči mogu pomoći devojčici da pretvori šamar institucionalizovanog srama u stabilan osećaj sopstvene vrednosti i lepote.

Očeve reči nisu druge reči, ali imaju drugačije značenje:
Sjajna snaga
Neka tvoja snaga ne bude u noktima, već u srcu. Razumi ko si, a potom ćeš moći da se uspešno probijaš kroz život.
Izaberi svoj san
Ali neka taj san ne dođe s rafa. Pronađi tiho mesto u sebi i posadi tu prave snove. Otkrij šta želiš u ovom svetu, a kada izabereš – nastavi s time, s integritetom i nadom.
Gola
Svet želi da se razgolitiš. Međutim, ti skini rukavice. Reci šta ti je na srcu. Budi ranjiva. Rizikuj. Voli sve koji i sami jedva znaju šta je to ljubav. Čini to ogoljeno. Otvoreno. Raskalašno.
Bezgrešno
Budi uvek svesna jedne stvari – bezgrešnost ne postoji. To je iluzija koju su stvorili ljudi koji su zainteresovani za tvoj novčanik. Izabereš li da tragaš za savršenstvom, budi nepogrešivo zahvalna zbog toga ko si i zbog svih koji te okružuju.
Prkosi godinama
Tvoja koža će se naborati, a mladost će iščeznuti, ali tvoja duša će večno ostati mlada. Uvek će znati kako da se igra, kako da uživa i kako da luduje u ovom životu u kom imamo samo jednu priliku. Prkosi starenju svog duha.
Besprekorna završnica
Kraj nema nikakve veze s tim kako danas izgledamo, ali ima veze s time kakav je naš život. Neka, zato, godine života budu priprema za dan kada će doći kraj. Stari graciozno, rasti mudro, voli toliko da ljubavlju obuhvatiš sve ljude. Neka tvoja besprekorna završnica bude spokojan zagrljaj kraja i put ka nepoznatom, a tvoj život dar svakome kome si u srcu.
Malena, ti voliš sve što je roze i ukrašeno i siguran sam da ćeš jednog dana i sama shvatiti da li je šminka zaista važna. Ipak, molim se da ti jedna reč postane važna – poslednja reč koju izgovoriš pred spavanje, kada te pitam gde si najlepša. Reč koja je toliko svetla da je nijedan korektor ne bi mogao sakriti.
Gde si najlepša? Unutra.
Od mog srca tvom,
Tata"

Eurovision Winners 1956-2014



No Name (Serbia & Montenegro) -
Zauvijek Moja (Eurovision 2005)






                Eurovision Winners 1956-2014




YUGOSLAVIA's History in the Eurovision Song Contest
 (1961-1992)

                                         



Eurovision Song Contest 1991 - Yugoslavia


                                         



4. ruj 2015.

mojoj sestri danas je rodjendan






Želim da ti osmeh ozari lice i iskrena ljubav ispuni dušu! Ne samo ovog već i svakog dana, želim da se budiš nasmejana! Srećan rođendan!





 Imati puno prijatelja i prijateljica je zaista predivan osjećaj,ali svi kad tad otkriju svoje pravo lice,prevare te,razočaraju te,lažu te,ogovaraju te..ali ima jedno biće jedno prekrasno biće koje je uvijek tu uz mene,koje nosi moje prezime,koje su moje oči vidjele kad sam došla na ovaj svijet..a to je moja sestra!jedina osoba koja me nikad nije izdala,koja je uvijek bila uz mene,davala mi podršku,savjete,bila moja utjeha,moje rame za plakanje,čuvala me i branila od svih,nikad nije odustala od mene,borila se za mene! baš kao pravi borac,ona je poput mojeg heroja koje nedam nikome i koje čuvam kao oko u svojoj glavi!moja sestra je zaista predivna osoba izvana i iznutra,ima najljepšu kosu i blistave oči,najljepši mogući osmjeh koji čim vidim razveseli moj dan.Ona je oduvijek bila tu,i uvijek će biti! Uvijek sam uz nju,i baš zato je volim..što se i svađamo,i potučemo ali zauvijek ostajemo tu jedna za drugu♥


     









1. ruj 2015.

Biti učiteljica





Ošišane glavice , torbačić na leđima, čvrsto stegnuta majčina ruka, suza u oku i prvi korak u školsku zgradu oduvijek su me opčinjavali.



" Mama ja hoću kući",  prozbori poneko dijete i nesigurnim se korakom iskrade iz klupe u sigurnost  majčina zagrljaja.
"Ostani u učionici, sine ! Pa ti si već veliki dečko, a veliki dečaci idu u školu. Ja ću biti pred vratima i čekat ću te".


Najljepši trenutak učiteljskog poziva je taj prvi susret sa učenicima, njihovim brigama i strahovima, žudnjom za majčinom velikom, toplom rukom, za učiteljičinim osmijehom i nadom kako će njega ili nju učiteljica najviše voljeti.

"Učiteljice, gdje ću ja pisati?

"Ja sam ti jakoooooooo dugo u školi , učiteljice , a nisam poljubio mamu!"

" Učiteljice, boli me stomak. Ma nije stomak, glava je. Ma nije ni glava. Boli me škola i ja bih kući!"

Prve napisane crte,  prvi nacrtani crtež porodice i prve ocjene u velikoj učiteljičinoj bilježnici zauvijek ostanu urezani u te male glavice.

I sad se ti nemoj tomu radovati, ako možeš!

Ma ne možeš,  brate, kad su ti trenutci nešto što i na učiteljici ostavlja neizbrisiv trag!

Te male lopte koje skakuću, pjevaju, njišu se, plaču i traže zaštitu, razumijevanje i utjehu u svojoj učiteljici oduvijek su za mene bile najveće blago.

" Čuj, kako čitam."

" Zbrojila sam ove zrele trešnje i sad ih je puna zdjela" dovikuje mi sitna plavušna djevojčica iz prve klupe na času likovne kulture, a na njezinom crtežu ogromna zdjela puna trešanja.

Opekao me milinom poljubac prvaka kada mu darovah bojanku punu likova iz mašte da svojom nevještom ručicom složi dugine boje.

Zajedno s njima bolujem  ospice, obrišem suze zbog ogrebana koljena, zavežem pertle na patikama, dočekam osvit prvih slova sročenih u glasan izgovor prvih riječi i rečenica.

Ima li ljepšeg poziva od moga?

Ja već dugo učim djecu naučiti četiri čarobne riječi:

hvala, oprosti, izvoli, molim.

Ja već dugo sabiram, oduzimam, množim i dijelim osmijehe, suze i poljubce s njima.

Ja već od pamtivijeka nosim na svome dlanu iskru iz đačkog oka, prvu posjetu pozorištu, prvu kino predstavu, mnogobrojne razgovore o tome kako su sva djeca najveći dar svojim roditeljima i učiteljima.

Ja, već i ne pamtim koliko sam dugo iz malodušnosti vratila poticaj za ljepše, bolje i dalje, koliko sam puta ljuto zavađene dječake zagrljene ispratila kući.

Znam neko će reći da ima nešto ljepše od poziva učiteljice?!

Zar, neko će reći...

Ne, neka se niko ne usudi to!

Ja učiteljica, to branim!

by seka

31. kol 2015.

Moj unuk Petar polazi u skolu


Za tacno toliko, sutra u ovo vreme,  zakoračiću u jednu novu fazu svog malenog zivota. Sutra, u ovo vreme, nosice svoj novi ranac , nestrpljivo ce pogledom traziti drugare da ih pita da li zeli da sedi s njim, a istovremeno ce, krajickom oka, kontrolisati da li smo tu, kao sto smo i obecali.
Ooooo, da, frka mi je, negde u dubini duse i mozga. Tesko mogu da ga zamislim kako mirno sedi u klupi i skoncentrisano slusa uciteljicu. Jos teze kako izlazi na odmor i vraca se bas u svoju ucionicu. Srecom, zakljucava se skola, pa ce ga negde u zgradi sasvim sigurno naci.
 Jos godinu dana u vrticu, po uzrastu, mesovitoj grupi,  napravilo bi od njega vrlo nezgodnog manipulatora s gomilom losih i tesko promenljivih navika. Adaptacija u skoli bi tek tad bila pravi pakao. To bih nazvala sazrevanjem u pogresnom smeru.
Znam, puno pričam. Bice da je od nervoze. Bice i da imam malo prava na to. Sutra je za nas veliki dan. Rekli su: ako ne bude islo, moze da se vrati u vrtic. A ja sam valjda bez mozga i ne znam sta bi to znacilo za njegovo, i ovako trosno i krhko, samopouzdanje. Ne, gospodo, povratka nema. Sine moj, ne okreci se unazad, preti vrtoglavica. Tu smo gde smo i mozemo samo napred. Pazi sad, spaljujem most, a u vrtic idemo samo u produženi boravak, jer tvoja baka još radi. Nek´ nam je sa srecom :-)












    


  






  












Poseban dan, dedin i babin unuk porastao i pošao u školu...!!!!!



torta za babinog prvaka


26. kol 2015.

Kuća sjećanja i zaborava...
















Dugo vremena nisam ništa pisala...malo zbog nedostatka vremena, malo zbog umora...malo zbog toga što sam došla u neku čudnu fazu kada više ne mogu ni da plačem a plače mi se često...ili je to izgovor?! Kako god...to ne znači da nisam svaki dan mislila na tatu, mamu i Veska, svaki dan kada se probudim pomislim na njih, svaki dan pred spavanje mislim na njih i molim se da mi dođu u san...u toku dana bezbroj puta pomislim na njih i bezbroj puta se pitam kako bi bilo da su tu, bezbroj puta se pitam zašto se to dogodilo, bezbroj puta pomislim kako bi lakše podnosila život da bar ponekad mogu popiti kafu sa njima, razgovarati sa njima...da me neko zagrli i kaže: „Sve će biti dobro...“

Nedavno sam pročitala knjigu koja se zove kao naslov ovog posta KUĆA SJEĆANJA I ZABORAVA...Toliko puta sam pomislila kako bi bilo kada bi se sve jednostavno moglo zaboraviti... “ Kako bi olakšavajuće bilo da istisne ovaj duboki, stalno prisutni bol kog ne bi bilo da nije sjećanja...Pamćenje je strašnije od svakog zaborava...

Pa, ipak kada bih mogla da biram uvijek bih izabrala SJEĆANJE...to mi niko ne može uzeti, to je dio mene, to je nešto moje... to sam ja ...
"Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli... Sta radi tvoja žalost dok Ti spavas? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me. " ( Ivo Andrić )




24. kol 2015.

Sjećanje...na mog voljenog oca




Bilo koje riječi slaba su utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše zaplaču kad zabole sjećanja, prošlo je 26 godina.




Tu si s

Odjednom začuje se zvono i kada otvorim vrata, padam u plač i zovem ''Hej vratio se tata'' i grlim ga oko vrata i ljubim ko da ga gubim, a on se vraća kući natrag..Hej tata, divno je zvati te tata, molim te sjedi ovdje jer moram ti pričati svašta, tol'ko toga se zbilo dok te nije bilo i zbog toga mi je krivo. Da si barem bio ovdje, lako je bilo nama, kraj mene, Ljilje i Veska uvijek društvo i galama, al mama je bila sama. Da si barem bio ovdje, kad su mama i Vesko otišli.



Da si barem bio ovdje, ćerka ti postala baka. Jelena se udala, šteta što nisi bio, stvarno šteta, al' nije sve tako sivo, ali da si barem vidio kad ti se prvi praunuk Petar rodio. A onda je došla mala šmizla Martina, da si barem bio ovdje, i vidio već viđene zagrljaje oca i ćerke.Da si barem bio ovdje, bio bi ponosan, Mara tvoja ljubimica ( dobila je ime po tvojoj majci- babi Mari) je postala doktorica, odjednom zvuk galama, budim se sva uplakana i shvatim ovo sanjam.


 Bio tu il tamo znam da tu si sa mnom, ja te svakim danom osjećam svom snagom, tata, vodiš me ravno onda kada ne znam gdje i govoriš samo hrabro onda kada ne znam kako. Ustvari istina je takva da si uvijek bio ovdje, nikad nas nisi napustio, oduvjek nas čuvaš bolje, moj si anđeo čuvar, čuvaš me gore s neba, kad treba i ti mi daješ snagu onda kad je nemam. Ne daš mi da padam onda kad me rane bole a kad spustim pogled dole kažeš glavu gore, tata osjetim to, osjetim bol, al imaš pravo, nema smisla patiti, treba ići naprijed ravno i to je glavno. 
Sve je jasno, neke stvari shvatiš onda kad je za njih kasno, tata hvala ti na svemu jer ti si mi dao život, tata hvala što si uz mene onda kad nema nikog. U trenu kada život prestane on ne nestaje jer naši voljeni ostaju voljeni, ostaju ovdje svi, u našim srcima. Ako ost'o si bez nekog dragog i baš bi rado htio da je tu kraj tebe i da zagrli te snažno vjeruj, taj te gleda s neba i pazi stalno, on ti daje snagu onda kad ti nije lako..



 
 

21. kol 2015.

Čeri (cherry) paradajz sa lukom







Potreban materijal:
1,5kg šeri paradajza
350gr crnog luka
4 čena belog luka
0,5dl belog vina
0,5dl alkoholnog sirćeta
0,5dl vode
2 kašičice soli
kašika šećera
kašika crnog bibera u zrnu
grančica ruzmarina (ako nemate svež, može i suvi)
Priprema:
Paradajz otkinuti sa grančica i oprati. Crni i beli luk očistiti i iseckati na tanke kolutove. U veću teglu naizmenično ređati paradajz i luk. Vino, sirće i vodu sipati u šerpu. Dodati so, šećer i biber, pa kuvati 15 minuta. Preko porešanog paradajza staviti ruzmarin. Vruću tečnost preliti preko paradajza. Kada se ohladi povezati tegle i odložiti na hladno mesto.

20. kol 2015.

U USPOMENU NA ARSENA DEDIĆA: Ostavio nas je nasamo sa svijet



 








ODLAZAK ARSEN DEDIĆ, GABI NOVAK I MATIJA DEDIĆ VIP HNK 2013






Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora, prvi glas Stankovaca, prvi glas Prgometa, plače i ismijani očajni pjevač, koji ima odličan rad nogu. Plače se, plače, gospodo, na kišnom kraju lita, plače se kao da će – susvita. Plakalo se sinoć, plače se jutros i sutra će se plakati za Arsenom, jer takvih kao što je on više nemamo, niti ćemo ih, kako stvari stoje, skoro imati. Plače se, gospodo, i nariče nad odlaskom velikog umjetnika, na društvenim mrežama ne možeš maknuti skrola da ne sretneš Arsena, iz naših stanova i života odjekuju Arsenovi najljepši stihovi, a napisao ih je, hvala bogu, za svakog od nas najmanje po jedan. Plače se, gospodo, i treba da se plače, jer jedan po jedan napuštaju nas velikani, ostavljajući nas nasamo s onima na koje su nas upozoravali, s profiterima koji su "kupili povijest i kupili mit", s onima "čiji sinovi i kćeri već beru užasni profit".      
Bit će još pjesnika, ali ne više ovakvih. U prosjeku 1938. godina... Uvijek se razlikovao po boji svoga glasa, po stihovima, pratio nas sljedećeg jutra na putu do nove ljubavi ili na povratku onoj staroj, u lijepim trenucima nostalgije, ljubavi i siromaštva. Raspolagao je s milijun nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta..., bodrio nas je – ne daj se generacijo, tužeći se da neće s kim imati mlad ako svi ostarimo. Pa tko sad može biti ravnodušan, u trenutku dok veliki pjesnik odlazi u najljepšu uspomenu? Ruši se jedan svijet, kao zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom, kao list niz jednu beogradsku padinu...


                                                             Arsen Dedić (28. srpanj 1938. - 17. kolovoz 2015.) 

Plače se, gospodo. Plače se kao što plače nebo u listopadu nad otocima, nebo od olova nad morem od borova. Plače se gospodo, dok u sebi slutimo kako se udaljava Arsenov glas, miješajući se glasovima naših majki, prijatelja, kćerki, ljubavnica, brodova, braće... Nestaje svjetla s tom bjelinom, još malo šetnje po uspomenama i gotovo. Za utjehu ostaju pjesme, kao raspršeno sjeme ljubavi. S njima nas je ostavio kraj odlazeće vode, tako, sasvim nerazjašnjene i pomalo van mode. 
Plače se gospodo, jer u privremenom redu nekorištenih stvari ipak osjetimo da smo sami, da smo stari i sve stariji. Plaču Gabi i Ines i Božidarka, plaču Ane, Dore, Petre, Une i Milene, plaču djevojke iz njegovog kraja, ljepotice što su otkrivale svijet s početkom na pruzi od Perkovića preko Knina, plače siročad svijeta - svi koji smo nekom pjevušili one pjesme, otkrivajući napokon u potpunosti i bez ostatka ljepotu koju je veliki pjesnik ljubavi ostavio iza sebe. Tek danas njegov duh nam se ukazuje u punoj svojoj veličini i sjaju, sjaju kojim može sjati samo ono što je prošlost, samo ono što se ne može vratiti i što je bilo tko zna kad. 
Plače se, gospodo, ali ne brinite, naći ćemo utjehu u strašnoj plovidbi, dat će nam je povijest, more u sjajnoj postelji, dat će nam je u gluho doba Jurjevska ulica. Plaču vozderkove, Čehinje iz Brna koje je Arsen zauvijek premjestio u naše utrobe. Utjehu ćemo naći u glazbi, koja kao da se pravila sama, naći ćemo je u sagorijevajućoj poeziji i ženama, u beskraju i knjigama. Naći ćemo je, a znamo da nećemo. Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora i prvi glas Stankovaca. Plaču Đevrske i Prgomet. Plače se, gospodo, na kraju kišnog lita, plače se kao da će – susvita. Plače se i treba da se plače, jer još jednog takvoga kao Arsen nemamo i budite sigurni da ga nećemo imati. Ostajemo nasamo sa svijetom, bez velikog pjesnika ljubavi.




by ivan kekelj