Dugo vremena nisam ništa pisala...malo zbog nedostatka vremena, malo zbog umora...malo zbog toga što sam došla u neku čudnu fazu kada više ne mogu ni da plačem a plače mi se često...ili je to izgovor?! Kako god...to ne znači da nisam svaki dan mislila na tatu, mamu i Veska, svaki dan kada se probudim pomislim na njih, svaki dan pred spavanje mislim na njih i molim se da mi dođu u san...u toku dana bezbroj puta pomislim na njih i bezbroj puta se pitam kako bi bilo da su tu, bezbroj puta se pitam zašto se to dogodilo, bezbroj puta pomislim kako bi lakše podnosila život da bar ponekad mogu popiti kafu sa njima, razgovarati sa njima...da me neko zagrli i kaže: „Sve će biti dobro...“
Nedavno sam pročitala knjigu koja se zove kao naslov ovog posta KUĆA SJEĆANJA I ZABORAVA...Toliko puta sam pomislila kako bi bilo kada bi se sve jednostavno moglo zaboraviti... “ Kako bi olakšavajuće bilo da istisne ovaj duboki, stalno prisutni bol kog ne bi bilo da nije sjećanja...Pamćenje je strašnije od svakog zaborava...
Pa, ipak kada bih mogla da biram uvijek bih izabrala SJEĆANJE...to mi niko ne može uzeti, to je dio mene, to je nešto moje... to sam ja ...
"Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli... Sta radi tvoja žalost dok Ti spavas? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me. " ( Ivo Andrić )
Nema komentara:
Objavi komentar