31.12.2014 godine, odlazim iz Sarajeva...

Postoji jako puno nacina na koje bi mogla zapoceti ovaj post, ali mozda najbolje da ovaj put pocnem od kraja.
O gradu kao sto je Sarajevo mogla bih napisati toliko toga. Oni koji ga istinski vole znat ce koju emociju pokusavam nespretno staviti u rijeci dok dok mi ovog hladnog jutra polako izmice pred ocima. I bas taj izlaz nije nikakav spektakularan prizor I krajolik, nekome je mozda tek jos jedna siva balkanska periferija, nista reprezentativno, bas nista sto oduzima dah... Medutim, sami cin ulaska ili izlaska iz Sarajeva uvijek je emotivno iskustvo koje potpuno preuzme kontrolu mojim mislima. O kojoj emociji pricam? Kako se odluciti za samo jednu?  Sve to i puno malih lijepih uspomena. 

Postoje gradovi I Gradovi. Kroz gradove cete proci, ni imena im se necete sjecati. A Gradovi ce vas strastveno poljubiti pa osamariti, Gradovi ce vas srusiti pa ponovo izgraditi,Gradovi ce vam uzeti sve pa vas nagraditi tek onda kad izgubite svaku nadu, Gradovi ce vam biti najbolji prijatelji pa ce vas izdati, Gradovi ce vam se rugati, Gradovi ce vas prevariti, izigrati. Oni ce vas napustati dok vi napustate njih, oni ce se poput ostavljenog ljubavnika na vas ljutiti jutarnjim sivilom I hladnocom. Ali Gradovi , za razliku od gradova, vas se nikad, bas nikad, nece odreci.