Sjećanje...na mog voljenog oca

Bilo koje riječi slaba su utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše zaplaču kad zabole sjećanja, prošlo je 29 godina.

Ovaj vikend , nije bio prvi bez mog oca, ali kao i svake godine u ovo vrijeme ne stavljam maskaru dok kopam po uspomenama i mnogobrojnim poklonima koje mi je darovao. Poklone, koje sa sobom nosim svakog dana, i uvjek cu ih nositi. Pokloni koji su utkani u moju dušu , a naročito u moje srce.

Ja sam uvjek bila tatina djevojčica, i to je titula koju sam uvjek ponosno nosila . Postoji mnogo negativnih komentara na taj izraz...razmažena, princeza...Ali za mene ta fraza sinbolizuje ne samo neraskidivu vezu sa ocem i ćerkom, ali i tlo na kojem stojim svakog dana.

"Trči svoju trku, draga". Mogao je to reći na hiljadu drugih načina: "Budi nezavisna" "Nemoj da slušaš tuđe mišljenje". Ali ne bi bilo isto, ne bi značilo isto. Riječi koje je izabrao takle su moje srce, i prate me cijelog mog života. Kad god se nalazi na raskrsnici, zapitam se "Trčim li svoju trku, ili nečiju drugu."

Izgubila sam oca iznenada. Nakon šoka, i odglumljene uzdržanosti,  osjećala sam se kao da živim bez sigurnosne mreže, kao da sam u slobodnom padu - ja i dalje imam dana kada se tako osećam. Ta ljubam me je naučila da vjerujem u sebe i svoju snagu, i da znam da mogu "da trčim svoju trku", čak i kad imam problema da nađem svoju traku. Naučio me da vjerujem svojim instiktima, da ne postoji ništa što ne mogu postići, i da najgora stvar koju mogu da uradim-da odustanem, da propustim priliku i sjedim  sa strane i nikad barem ne pokušam!

Danima kada pomislim..."nema šanse da to mogu da uradim!", čujem glas svog oca koji mi govori"samo probaj". Nedostaješ

...Hvala ti za mnoge poklone. O kako bi voljela da si tu da pratiš moje trke.

Volim te danas kao i svakog dana