Moj unuk Petar polazi u skolu

Za tacno toliko, sutra u ovo vreme,  zakoračiću u jednu novu fazu svog malenog zivota. Sutra, u ovo vreme, nosice svoj novi ranac , nestrpljivo ce pogledom traziti drugare da ih pita da li zeli da sedi s njim, a istovremeno ce, krajickom oka, kontrolisati da li smo tu, kao sto smo i obecali.

Ooooo, da, frka mi je, negde u dubini duse i mozga. Tesko mogu da ga zamislim kako mirno sedi u klupi i skoncentrisano slusa uciteljicu. Jos teze kako izlazi na odmor i vraca se bas u svoju ucionicu. Srecom, zakljucava se skola, pa ce ga negde u zgradi sasvim sigurno naci.

 Jos godinu dana u vrticu, po uzrastu, mesovitoj grupi,  napravilo bi od njega vrlo nezgodnog manipulatora s gomilom losih i tesko promenljivih navika. Adaptacija u skoli bi tek tad bila pravi pakao. To bih nazvala sazrevanjem u pogresnom smeru.

Znam, puno pričam. Bice da je od nervoze. Bice i da imam malo prava na to. Sutra je za nas veliki dan. Rekli su: ako ne bude islo, moze da se vrati u vrtic. A ja sam valjda bez mozga i ne znam sta bi to znacilo za njegovo, i ovako trosno i krhko, samopouzdanje. Ne, gospodo, povratka nema. Sine moj, ne okreci se unazad, preti vrtoglavica. Tu smo gde smo i mozemo samo napred. Pazi sad, spaljujem most, a u vrtic idemo samo u produženi boravak, jer tvoja baka još radi. Nek´ nam je sa srecom :-)

    

  

  

Poseban dan, dedin i babin unuk porastao i pošao u školu...!!!!!

torta za babinog prvaka

Kuća sjećanja i zaborava...

Dugo vremena nisam ništa pisala...malo zbog nedostatka vremena, malo zbog umora...malo zbog toga što sam došla u neku čudnu fazu kada više ne mogu ni da plačem a plače mi se često...ili je to izgovor?! Kako god...to ne znači da nisam svaki dan mislila na tatu, mamu i Veska, svaki dan kada se probudim pomislim na njih, svaki dan pred spavanje mislim na njih i molim se da mi dođu u san...u toku dana bezbroj puta pomislim na njih i bezbroj puta se pitam kako bi bilo da su tu, bezbroj puta se pitam zašto se to dogodilo, bezbroj puta pomislim kako bi lakše podnosila život da bar ponekad mogu popiti kafu sa njima, razgovarati sa njima...da me neko zagrli i kaže: „Sve će biti dobro...“

Nedavno sam pročitala knjigu koja se zove kao naslov ovog posta KUĆA SJEĆANJA I ZABORAVA...Toliko puta sam pomislila kako bi bilo kada bi se sve jednostavno moglo zaboraviti... “ Kako bi olakšavajuće bilo da istisne ovaj duboki, stalno prisutni bol kog ne bi bilo da nije sjećanja...Pamćenje je strašnije od svakog zaborava...

Pa, ipak kada bih mogla da biram uvijek bih izabrala SJEĆANJE...to mi niko ne može uzeti, to je dio mene, to je nešto moje... to sam ja ...

"Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli... Sta radi tvoja žalost dok Ti spavas? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me. " ( Ivo Andrić )

Sjećanje...na mog voljenog oca

Bilo koje riječi slaba su utjeha onima koji ne mogu preboljeti i čije duše zaplaču kad zabole sjećanja, prošlo je 26 godina.

Tu si s

Odjednom začuje se zvono i kada otvorim vrata, padam u plač i zovem ''Hej vratio se tata'' i grlim ga oko vrata i ljubim ko da ga gubim, a on se vraća kući natrag..Hej tata, divno je zvati te tata, molim te sjedi ovdje jer moram ti pričati svašta, tol'ko toga se zbilo dok te nije bilo i zbog toga mi je krivo. Da si barem bio ovdje, lako je bilo nama, kraj mene, Ljilje i Veska uvijek društvo i galama, al mama je bila sama. Da si barem bio ovdje, kad su mama i Vesko otišli.

Da si barem bio ovdje, ćerka ti postala baka. Jelena se udala, šteta što nisi bio, stvarno šteta, al' nije sve tako sivo, ali da si barem vidio kad ti se prvi praunuk Petar rodio. A onda je došla mala šmizla Martina, da si barem bio ovdje, i vidio već viđene zagrljaje oca i ćerke.Da si barem bio ovdje, bio bi ponosan, Mara tvoja ljubimica ( dobila je ime po tvojoj majci- babi Mari) je postala doktorica, odjednom zvuk galama, budim se sva uplakana i shvatim ovo sanjam.

 Bio tu il tamo znam da tu si sa mnom, ja te svakim danom osjećam svom snagom, tata, vodiš me ravno onda kada ne znam gdje i govoriš samo hrabro onda kada ne znam kako. Ustvari istina je takva da si uvijek bio ovdje, nikad nas nisi napustio, oduvjek nas čuvaš bolje, moj si anđeo čuvar, čuvaš me gore s neba, kad treba i ti mi daješ snagu onda kad je nemam. Ne daš mi da padam onda kad me rane bole a kad spustim pogled dole kažeš glavu gore, tata osjetim to, osjetim bol, al imaš pravo, nema smisla patiti, treba ići naprijed ravno i to je glavno. 
Sve je jasno, neke stvari shvatiš onda kad je za njih kasno, tata hvala ti na svemu jer ti si mi dao život, tata hvala što si uz mene onda kad nema nikog. U trenu kada život prestane on ne nestaje jer naši voljeni ostaju voljeni, ostaju ovdje svi, u našim srcima. Ako ost'o si bez nekog dragog i baš bi rado htio da je tu kraj tebe i da zagrli te snažno vjeruj, taj te gleda s neba i pazi stalno, on ti daje snagu onda kad ti nije lako..

 

 

Čeri (cherry) paradajz sa lukom

Potreban materijal:

1,5kg šeri paradajza
350gr crnog luka
4 čena belog luka
0,5dl belog vina
0,5dl alkoholnog sirćeta
0,5dl vode
2 kašičice soli
kašika šećera
kašika crnog bibera u zrnu
grančica ruzmarina (ako nemate svež, može i suvi)

Priprema:

Paradajz otkinuti sa grančica i oprati. Crni i beli luk očistiti i iseckati na tanke kolutove. U veću teglu naizmenično ređati paradajz i luk. Vino, sirće i vodu sipati u šerpu. Dodati so, šećer i biber, pa kuvati 15 minuta. Preko porešanog paradajza staviti ruzmarin. Vruću tečnost preliti preko paradajza. Kada se ohladi povezati tegle i odložiti na hladno mesto.

U USPOMENU NA ARSENA DEDIĆA: Ostavio nas je nasamo sa svijet

 

ODLAZAK ARSEN DEDIĆ, GABI NOVAK I MATIJA DEDIĆ VIP HNK 2013

Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora, prvi glas Stankovaca, prvi glas Prgometa, plače i ismijani očajni pjevač, koji ima odličan rad nogu. Plače se, plače, gospodo, na kišnom kraju lita, plače se kao da će – susvita. Plakalo se sinoć, plače se jutros i sutra će se plakati za Arsenom, jer takvih kao što je on više nemamo, niti ćemo ih, kako stvari stoje, skoro imati. Plače se, gospodo, i nariče nad odlaskom velikog umjetnika, na društvenim mrežama ne možeš maknuti skrola da ne sretneš Arsena, iz naših stanova i života odjekuju Arsenovi najljepši stihovi, a napisao ih je, hvala bogu, za svakog od nas najmanje po jedan. Plače se, gospodo, i treba da se plače, jer jedan po jedan napuštaju nas velikani, ostavljajući nas nasamo s onima na koje su nas upozoravali, s profiterima koji su "kupili povijest i kupili mit", s onima "čiji sinovi i kćeri već beru užasni profit".      

Bit će još pjesnika, ali ne više ovakvih. U prosjeku 1938. godina... Uvijek se razlikovao po boji svoga glasa, po stihovima, pratio nas sljedećeg jutra na putu do nove ljubavi ili na povratku onoj staroj, u lijepim trenucima nostalgije, ljubavi i siromaštva. Raspolagao je s milijun nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta..., bodrio nas je – ne daj se generacijo, tužeći se da neće s kim imati mlad ako svi ostarimo. Pa tko sad može biti ravnodušan, u trenutku dok veliki pjesnik odlazi u najljepšu uspomenu? Ruši se jedan svijet, kao zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom, kao list niz jednu beogradsku padinu...

                                                             Arsen Dedić (28. srpanj 1938. - 17. kolovoz 2015.) 

Plače se, gospodo. Plače se kao što plače nebo u listopadu nad otocima, nebo od olova nad morem od borova. Plače se gospodo, dok u sebi slutimo kako se udaljava Arsenov glas, miješajući se glasovima naših majki, prijatelja, kćerki, ljubavnica, brodova, braće... Nestaje svjetla s tom bjelinom, još malo šetnje po uspomenama i gotovo. Za utjehu ostaju pjesme, kao raspršeno sjeme ljubavi. S njima nas je ostavio kraj odlazeće vode, tako, sasvim nerazjašnjene i pomalo van mode. 

Plače se gospodo, jer u privremenom redu nekorištenih stvari ipak osjetimo da smo sami, da smo stari i sve stariji. Plaču Gabi i Ines i Božidarka, plaču Ane, Dore, Petre, Une i Milene, plaču djevojke iz njegovog kraja, ljepotice što su otkrivale svijet s početkom na pruzi od Perkovića preko Knina, plače siročad svijeta - svi koji smo nekom pjevušili one pjesme, otkrivajući napokon u potpunosti i bez ostatka ljepotu koju je veliki pjesnik ljubavi ostavio iza sebe. Tek danas njegov duh nam se ukazuje u punoj svojoj veličini i sjaju, sjaju kojim može sjati samo ono što je prošlost, samo ono što se ne može vratiti i što je bilo tko zna kad. 

Plače se, gospodo, ali ne brinite, naći ćemo utjehu u strašnoj plovidbi, dat će nam je povijest, more u sjajnoj postelji, dat će nam je u gluho doba Jurjevska ulica. Plaču vozderkove, Čehinje iz Brna koje je Arsen zauvijek premjestio u naše utrobe. Utjehu ćemo naći u glazbi, koja kao da se pravila sama, naći ćemo je u sagorijevajućoj poeziji i ženama, u beskraju i knjigama. Naći ćemo je, a znamo da nećemo. Plače se, gospodo. Plaču članovi žirija iz Vodica, članovi nadzornih odbora i prvi glas Stankovaca. Plaču Đevrske i Prgomet. Plače se, gospodo, na kraju kišnog lita, plače se kao da će – susvita. Plače se i treba da se plače, jer još jednog takvoga kao Arsen nemamo i budite sigurni da ga nećemo imati. Ostajemo nasamo sa svijetom, bez velikog pjesnika ljubavi.

by ivan kekelj

Za umjetnost ti hvala Arsene

                                            

       

            

Torte inspirisane Zuhair Murad haljinama

Haljine Zuhair Murad mogu vam probuditi mastu, ali ovoga su se mogli sjetiti samo 20 umjetnika poslastičara, koji su se iz cijelog svijeta okupili I dogovorili da svoju inspiraciju prenesu na fondan i naprave specijalnu reviju torti koje prate kolekciju Zuhair Murad. Svaki umjetnik trebao je da izabere po jednu haljinu I napravi odgovarajuću tortu.

U prilogu uživajte u haljinama i u tortama. Ja ne mogu da se odlučim šta mi se više sviđa.

                                      

Moja lepa ćerka

Imam dve ćerke , unuka i unukicu. Vrlo sam bogata i srećna majka.

I sada, sledi šlag na torti! Ćerka koja izgleda kao mama u najlepšem periodu, pa još lepša, koja se ne zove ni Biljana ni Vesna ( što bejahu imena namenjena mojoj ćerki), ali ima treće najlepše ime koje se može zamisliti,  Cicilly, čije rupice smejalice mogu razveseliti bar pola sveta (druga polovina neka se snalazi sama!), devojka koju bi samo poželeti mogao svaki muškarac prvo u san da mu dođe, pa da je sretne - e, ta devojka je moja ćerka! I molim da se ne gurate, momci s bloga, samo polako, za njeno srce ima dosta konkurenata, treba prvo da prođete strogu selekcionu komisiju sačinjenu od mame i tetke.

Zažmuri i stvori sliku života u jednom liku, 34 godine

       

         Pre 34 godina odlučili smo da uskočimo u život zajedno. 

                                 Srećna godišnjica braka dušo.